Vrijeme je godišnjih odmora koje većina provodi na ljetovanju na nekim omiljenim destinacijama. Danas vam prenosimo iskustvo žene po imenu Verica koja je godinama ljetovala u Crnoj Gori.
Odmor jedne žene u Sutomoru predstavljao je sklad, bezbrižnost i uvjerenje da posjeduje nešto jedinstveno za nju i njenu kćerku. Tijekom 18 uzastopnih ljeta ponavljali su istu lokaciju, iznajmljivali istu sobu kod istog domaćina, čovjeka po imenu Slaviša. Važio je za osobu koja zna ugostiti, nekoga tko je izuzetan domaćin u očima svojih gostiju. Neprestano ljubazan, s malo humora, tijekom jutra im je priskrbio kavu, zainteresirao se za pothvat, u godinama koje su prošle glumio je dio njihove male obitelji. Sve se činilo sigurnim i primamljivim i mislila je da će joj to omogućiti da se opusti i uživa.
- Svake godine to bi mjesto postalo njihova sigurna luka. Svatko je imao svoj ustaljeni ritual: jutarnja kava, šetnja plažom, povratak kući navečer i prolazak kroz gomilu: miris oceana i šum valova. Kako se kći razvijala, počela se družiti s prijateljima, dok je majka ostala na terasi, uz knjigu i zvuk koji je ona voljela. Slaviša bi povremeno navratio, stala bi i ona na par minuta, prozborila koju riječ i nastavila dalje. Takva je bila atmosfera; nije bilo naznaka značajne promjene. Jedne večeri, tijekom tihog sata iza ponoći, začulo se tiho kucanje na vratima.
Majka je vjerovala da je njezina kći možda nešto zaboravila ili se ranije vratila, možda je neki turist pogriješio sobu. Zavirila je ispod svoje ruke i otključala ključ, a zatim je opazila prizor koji je zatekla zbog kojeg je ostala bez daha. Slaviša se okrenuo ravno prema njoj, bez odjeće. Nije bilo ni traga srama u njegovim očima, umjesto toga, bila je mračna odlučnost koja je tijekom toga trenutno iskorijenila sve godine povjerenja. Progovorio je tihim glasom: “Verice…” Svjestan sam tvoje usamljenosti i treba mi netko da ti pomogne…
Došao sam ti dati nešto što bi trebala zaslužiti. U sekundi joj je tisuću ideja prošlo kroz glavu, ali činilo se da joj je tijelo zaleđeno na mjestu. Uspjela mu je samo izvaliti vrata u lice i više puta zaključati bravu, pokušala je i sjesti na krevet, ali u tome nije uspjela. Mlada je dama spavala u drugoj sobi, ali se navodno čuje kako prestrašeno pita je li sve u redu. – Da, upravo je netko pogriješio na tipkovnici – pravila se da laže majka, izbjegavajući utjerati strah u kosti. Te noći nije mogla oka sklopiti, osjećajući se izdanom, povrijeđenom i prevarenom.
Godinama je tog čovjeka smatrala nekim na koga se može osloniti, no on je to u najvećoj mjeri iskoristio. Sljedeće jutro Slaviša se ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Priskrbio im je kavu, a čak se i našalio kako ih je sinoć slučajno probudio. U njezinim očima više nije bilo traga prijatnosti koju je doživjela prije, umjesto toga osjećala je odbojnost. Nije mu odgovorila, već je zatvorila vrata. Razmišljala je što učiniti – treba li ispričati cijelu priču, treba li odmah pobjeći ili treba držati jezik za zubima? Svijest o sramu i krivnji, iako nije bila legitimna, preplavila ju je do te mjere da nije bila u stanju stvoriti konačan plan.
Odlučila je ostati još jednu noć, pokupiti sve svoje stvari, ostaviti ključ u kutiji i otići bez pozdrava. I tako se dogodilo. Te večeri, dok su se okupljali, sva su ljeta tamo provedena, sve kave, razgovori i povjerenja razmijenjena kroz njezine misli. Sada je ovo područje postalo nešto što više neće imati isti sjaj. Ujutro su bez pozdrava napustili rezidenciju i krenuli prvim vlakom. Nikad se nisu vratili. Godinama je izbjegavala govoriti o tome, potiskivala je tu temu i branila se da o tome uopće razmišlja. Kasnije je saznala za treću ženu koja je doživjela istu stvar, ali koja je umjesto toga šutjela.
Nakon toga je shvatila da je ta šutnja utjecala na stvaranje praznog prostora za ljude poput Slaviše da nastave po starom. Zbog toga je odlučila progovoriti, kako bi ispričala svoju priču, jer to nije izolirana pojava, već obrazac. Danas, ako se prisjeti imena Sutomora, ne misli na mjesto koje joj je pružalo sklad. Umjesto toga ukazao joj se prizor čovjeka kojeg je smatrala prijateljem, a koji je jednog nesretnog kolovoza iza svog osmijeha pokazao lice koje nikada neće moći izbjeći. Odmor u Sutomoru za nju više nikada neće biti isti. Sada je i drugačija. Nešto je u njoj bilo trajno oštećeno, onog trenutka kad je goloj gošći zapečatila vrata i shvatila da se povjerenje može izgubiti tijekom noći.
