Vicevi, šale i pošalice služe4 da kod osoba kojima se oni pripovijedaju izazovu smijeh i veselo raspoloženje. Mi na Balkanu smo poznati po oštrom i specifičnom humoru koji drugi ponekad teško razumiju.
DODATNI TEKST
U zabačenom selu u kojem su privatni životi svih stanovnika bili dobro poznati, živio je čovjek po imenu Savo, poznat po tome što je u zajednici imao najmanje cijenjen smisao za humor. Svaki put kad bi pokušao ispričati vic, uobičajeni odgovor uključivao bi kolutanje očima i glumljenje zbunjenosti. Bez obzira na to, Savo je uglavnom ostao ravnodušan; otkrio je sreću na svoj osebujan način. Jednog je dana odlučio promijeniti način razmišljanja i pokazati da još uvijek može biti izvrstan komičar.
- Savo je saznao da se u obližnjem selu održava značajan godišnji sajam na kojem se održavalo natjecanje u pričanju šala. Nagrada je bila nevjerojatno primamljiva — godišnja zaliha besplatnog kruha iz lokalne pekare! Napomenuo je: “Osvajanje ove nagrade ne bi samo pokazalo moj smisao za humor, već bi mi omogućilo i uštedu na kruhu.” Dvostruka pobjeda! Obvezao se pristupiti ovom natjecanju s neusporedivom pripremom. Dok je istraživao tavan, naletio je na staru knjigu i počeo upijati šale sadržane u njoj. Humor je bio toliko zastario da ga je čak i njegov pradjed smatrao zabavnim.
Ipak, Savo je bio uvjeren da će ovaj vintage materijal biti ključ njegovog uspjeha. Na dan sajma osjećao se pripremljenim. Odjenuo je svoje najbolje odijelo, koje je posljednji put nosio na vjenčanju svoje rođakinje i sad mu je bilo malo usko oko struka, prije nego što je krenuo u obližnje selo. Tijekom putovanja naišao je na susjede koji su ga, kao i obično, zaigrano rebrali. “Jesi li išao negdje, Savo, misliš li opet dijeliti te svoje ‘viceve’? Jovo se nasmijao dobacivši pitanje u Savinom smjeru. – Ne brini, Jovo, do kraja današnjeg dana ćeš me moliti za šalu – odgovori Savo uvjereno.
Nakon što je stigao na sajam, brzo je shvatio žestoku razinu konkurencije koja ga okružuje. Bilo je tu zabavljača svih vrsta, od onih koji satima vrte viceve do izvođača koji su svoje priče uljepšavali kostimima i rekvizitima. Savo je zauzeo mjesto u redu, čvrsto stežući svoju izlizanu knjigu viceva. “Ovo bi trebao biti jednostavan zadatak”, razmišljao je, siguran u svoj nadolazeći trijumf.
Napokon je došao Savin trenutak da zablista. Izašao je na pozornicu, izvukao knjigu iz džepa i počeo se obraćati publici: “Znate li zašto krava nosi zvono? To je zato što su joj slomljeni rogovi!” Publika je samo zurila u njega, a Sava je osjetio val smijeha koji se nikada neće ostvariti. Kad ga je počela obuzimati tjeskoba, odlučio se za ‘jače oružje’.
“Jeste li čuli ovaj vic: Zašto zec nosi naočale? Da jasnije vidi mrkvu!” Publika je ovoga puta odgovorila tek jednim kašljem, a nakon toga ništa više. Sava se dobro znojeći otkrio svoju posljednju kartu. “U redu, pripremi se; ovo će vas sigurno iznenaditi! Zašto je kokoš odlučila prijeći cestu? Da stignem na drugu stranu! U tom trenutku prostor je obavila ogromna tišina, omogućujući Savi da jasno čuje ubrzano lupanje vlastitog srca.
Osjetio je kako mu se odijelo steže i doživio je da mu obraze preplavi val neugode. Iznenada, smijeh je buknuo iz neočekivanog izvora – ne bilo kakav smijeh, već nesputani, radosni smijeh starije žene u publici.” Uz suze radosnice koje su joj tekle niz lice, objavila je: “Ova osoba je nevjerojatno pametna! Nesretna situacija postala je zabava!” Sve su oči bile uprte u nju i ubrzo je cijela publika prasnula u smijeh – ne zbog kvalitete šala, već zato što je Savin trud u humoru bio toliko očit da je izazivao zabavu. Ne znajući kako odgovoriti, Sava je razmišljao hoće li pobjeći s pozornice ili se pridružiti smijehu.
