Iako je smrt sastavni dio života i sve nas čeka prije ili kasnije mnogi se plaše ovog čina. Kada se našem životu bliži kraj i kada smo toga svjesni obuzimaju nas razni osjećaji.
Suočeni sa smrću, pojedinci se često susreću s intenzivnim i kaotičnim osjećajima, što dovodi do dubljeg i kontemplativnijeg pogleda na život. Ovo suočavanje s neizbježnim zaključkom tjera ih da razmišljaju o svojim prošlim iskustvima, preispitaju svoje odluke i suoče se s onim što su možda promijenili u svojim životima. Dok su posljednji trenuci života pojedinca izrazito osobni i jedinstveni, uvidi prikupljeni istraživanjem i iskustva stručnjaka koji skrbe o umirućim pacijentima otkrivaju najčešća žaljenja onih koji se približavaju kraju.
- Medicinska sestra palijativne skrbi Julie McFadden, koja je provela više od 15 godina radeći s mnogim pacijentima u Los Angelesu, razvila je duboko razumijevanje emocija i misli koje se javljaju u posljednjim trenucima života. U podcastu s britanskim kirurgom dr. Karanom Ryanom, Julie je raspravljala o tipičnim žalbama koje izražavaju pacijenti koji se približavaju kraju života. Primijetila je da mnogi pacijenti razmišljaju o aspektima svojih života koje su prije uzimali zdravo za gotovo, vjerujući da će te stvari uvijek biti prisutne.
Prema Julie, najčešće žale što pojedinci nisu cijenili svoje zdravlje dok su ga posjedovali, često zanemarujući njegovu važnost sve dok nije bilo prekasno. Spominje da gotovo svi pacijenti izražavaju sličan osjećaj: “Voljela bih da sam shvatila kako je nevjerojatno imati tijelo koje funkcionira.” Taj se osjećaj često pojavljuje kao najvažnija pritužba s kojom se susreće od strane svojih pacijenata.
Nadalje, brojni pacijenti osjećaju grižnju savjesti jer su posvetili prekomjerne sate svom poslu, često nauštrb drugih životnih područja. Kao rezultat toga, mnogi izražavaju svoje žaljenje što nisu više uživali u životu, što nisu provodili dovoljno vremena s obitelji i prijateljima i što se nisu bavili aktivnostima koje im istinski pružaju radost i zadovoljstvo, umjesto da se samo fokusiraju na radne dužnosti i stres. Česta briga među pacijentima odnosi se na njihove odnose s drugima.
Brojni pojedinci koji se suočavaju s krajem života dijele osjećaje žaljenja zbog toga što su se pretjerano zapetljali u sukobe, sporove ili nesporazume s onima oko sebe. Mnoge njihove veze karakterizirale su nesuglasice, a nekim prijateljstvima ili obiteljskim vezama nedostajalo je dovoljno njege, što je rezultiralo osjećajem izgubljenih prilika za njegovanje dubljih, iskrenijih i skladnijih odnosa.
Osim toga, mnogi pacijenti priznaju da su pridavali preveliku važnost mišljenjima drugih i da nisu dali prioritet vlastitim potrebama, što je dovelo do osjećaja nesreće i nezadovoljstva kako se približavaju kraju života. Julie McFadden, sa svojim bogatim iskustvom u brizi za neizlječivo bolesne pacijente, ističe da se pojedinci često suočavaju s fizičkom nelagodom, mentalnom dezorijentiranošću, poteškoćama s disanjem te osjećajima straha i tjeskobe u svojim posljednjim trenucima.
Ističe nužnost da ljudi razumiju proces umiranja, koji je prirodan i neizbježan dio života. Poznavanje onoga što se događa na kraju života može uvelike ublažiti tjeskobu i omogućiti pojedincima da donose pribranije i promišljenije odluke u svojim posljednjim trenucima. Osim toga, Julie ističe važnost vođenja razgovora o smrti i iskustvu umiranja prije vremena, unatoč nelagodi koju mnogi osjećaju u vezi s tim temama. Uključivanje u pravodobne rasprave o smrti, iako je izazovno, može potaknuti osjećaj kontrole, smirenosti i spremnosti, u konačnici čineći iskustvo umiranja manje zastrašujućim i spokojnijim.
Priče i savjeti pacijenata na izmaku života podsjećaju nas na ključnu istinu: život je prolazan i vrijedan i ne bismo ga trebali rasipati na ono što nam donosi nesreću. Stoga je bitno u potpunosti prigrliti život, njegovati veze s onima do kojih nam je stalo i dati im prioritet, otpustiti pritužbe iz prošlosti i dopustiti sebi da prigrlimo ljubav i radost bez pretjerane brige za tuđa mišljenja. U konačnici, život najsjajnije blista kada se usredotočimo na zahvalnost za svoja iskustva i ono što posjedujemo, umjesto da razmišljamo o izgubljenim prilikama.
