Liftovi u Beogradu imaju prosečnu starost od skoro 50 godina, a maksimalni radni vek je 25 godina. Kako navode iz gradskog stambenog poduzeća, građanima je omogućena mogućnost ugradnje novih dizala na odgodu plaćanja. No, i dalje radije popravljaju svoja postojeća stara dizala. Umirovljeni stručnjak za dizala Petar Stefanović savjetuje pojedincima da sigurnost daju prednost ispred fizičkog izgleda. Stefanović predlaže da prije nego što se divite zrcalnim površinama dizala, zabilježite je li dizalo stiglo na odredište ili nije.
Prema rečima majstora Stefanovića, tokom intervencije utvrđeno je da su vrata na petom spratu bila otvorena, dok je lift bio na devetom spratu i ne radi. Zaključeno je da je netko namjerno otvorio vrata, zbog čega su na vratima postavljena ogledala – kako bi pojedinci mogli vidjeti sebe umjesto slobodnog prostora. Liftofobija ili strah od dizala može proizaći iz raznih uzroka. Neki se pojedinci mogu bojati da će ih vrata udariti, dok se drugi mogu brinuti da će zapeti ili da će se dizalo srušiti. Ovi strahovi nisu sasvim bezrazložni, s obzirom na to da je prosječna starost dizala u Beogradu 43 godine, a njihov radni vijek, prema protokolu i uputama, samo 25 godina. Javno stambeno poduzeće zaduženo je za održavanje oko 6300 dizala, a prijave kvarova svakodnevna su pojava.
Igor Ćurčić, iz tvrtke “Gradsko semnobo”, ističe da su u njihovom sustavu održavanja dizala stara pet-šest desetljeća, od kojih neka imaju i sjećanja na Drugi svjetski rat. Očito je da se ova dizala ne mogu održavati bez kvarova. Kako dizala stare, učestalost ovih kvarova neizbježno raste. Do sada nije došlo do kvara na dizalu. Prema riječima stručnjaka, mišljenje da dizalo propada je pogrešno. Diz alo je izgrađeno s mnoštvom sigurnosnih značajki koje osiguravaju da se nikada neće pokvariti. Kabeli, u rasponu od 4 do 8, ovisno o veličini dizala, služe kao primarna sigurnosna mjera. Osim toga, dizalo je opremljeno uređajem koji će zaustaviti dizalo čak i ako puknu sajle. Majstor je uvjeravao javnost da ne postoji nikakav rizik povezan s ovim načinom prijevoza. Mnogi se prisjećaju starog lifta na nekadašnjem Glavnom željezničkom kolodvoru u koji bi sa zebnjom ulazili i molili za sigurnost. Iako su moderna dizala i dalje sigurna, način na koji stanari prema njima postupaju može značajno utjecati na njihovu sigurnost.
Stefanović pojašnjava da tramvajem upravlja samo jedan vozač, a da upravlja njime onaj tko uđe u tramvaj. Putnici zabrinuto lupaju na vrata, nagovarajući vozača da upali tramvaj. Nakon što se tramvaj krene, nogama drže otvorena vrata. Trošak kupnje novih dizala obično se kreće od 18.000 do 25.000 eura. Unatoč tome što “Gradsko stambeno” godišnje dostavi stotine ponuda za popravke dizala s obročnom otplatom, interes je mali. Svega deset stambenih zajednica prihvatilo je te prijedloge. Toplo se preporučuje da se dizala ne diraju fizički, čak ni u hitnim slučajevima kada netko može ostati zarobljen. Preferirani postupak je pronaći i pritisnuti tipku za hitne slučajeve, koja će odmah pozvati pomoć.
