Umor je danas sve češća pojava među svim generacijama i dolazi do pojave hroničnog umora. To zna biti prirodno, ali nekad i simptom loših stvari. Danas vam otkrivamo slučaj jedne žene.
Kako budemo dublje ulazili u sadržaj ovog članka, istražit ćemo pitanje kroničnog umora, sve češću brigu u modernom društvu. Uvjerljiva priča iz Srbije služi kao dirljiv podsjetnik na duboki utjecaj koji ovaj oblik iscrpljenosti može imati na mentalno blagostanje pojedinaca… U posljednje vrijeme primjetan je porast pojave sindroma kroničnog umora.
Mnogi se pojedinci nađu prikovani za svoje krevete, nesposobni obavljati svoje uobičajene obveze. Ina Ignjatović iz Ćuprije podijelila je svoje potresno iskustvo petogodišnjeg kroničnog umora, bolova u mišićima, smanjene razine energije i osjećaja nelagode u zatvorenim prostorima. Kao i brojni drugi, Ignjatović je bila spriječena u obavljanju svakodnevnih obaveza zbog tipičnih simptoma povezanih s kroničnim umorom.
Prisutnost ovih simptoma može imati dubok utjecaj na sposobnost pojedinca da obavlja svoj redoviti posao. Ignjatović je imao niz simptoma, uključujući stalne fluktuacije krvnog tlaka, stalnu tjelesnu temperaturu od 37,2 stupnja, ponavljajuće infekcije, uporne bolove u mišićima i zglobovima, neumoljivi umor i natečene limfne čvorove.
Osim toga, patio je od glavobolja i zujanja u ušima. Važno je napomenuti da je ova bolest definirana prisutnošću jednog simptoma. Ina priča da su njezina iscrpljenost i jednostavan čin presvlačenja djeteta bili dovoljni da se iscrpe. Ako bi se usudila istuširati, nije imala druge nego odmah se povući u krevet i moliti za odmor.
Značajna dilema pojavila se kada su medicinski stručnjaci odbili priznati valjanost njezinog stanja. Živo se prisjeća kako su njezine pritužbe odbacivali kao puke iluzije ili posljedice nemara. Njihov omalovažavajući stav čak ih je naveo da joj predlože da potraži psihijatrijsku pomoć, dodatno potkopavajući njezina iskustva.
Ina Ignjatović, osnivačica Udruge kroničnog umora, otvoreno je ispričala svoj osobni put osjećaja zarobljenosti u beskrajnom krugu. Izrazila je osjećaj dehumaniziranosti kada ju je uputilo više liječnika, svaki ju je slao različitim specijalistima, svi su sumnjali na potencijalnu temeljnu bolest, ali nisu mogli dati konačnu dijagnozu.
Na kraju bi je poslali kući uz uvjeravanja da je sve normalno i da joj samo treba odmor. Tijekom razgovora Ina Ignjatović otkrit će da je unatoč zadovoljavanju svih traženih vrijednosti i parametara analize kronični nositelj virusnih infekcija te posjeduje antitijela za gotovo deset različitih virusa.
Uočeno je da su razine IgG antitijela za šest od ovih virusa bile više od normalnog raspona. U intervjuu za televiziju Prva Ina Ignjatović otkrila je da je u ranom djetinjstvu imala višestruke infekcije. Zabrinutost među liječnicima bila je da su se razine trebale smanjiti tijekom vremena, što ukazuje da je temeljni uzrok ostao neidentificiran. Unatoč njezinim pokušajima da ublaži iscrpljenost, počeo je hvatati osjećaj umora.
Ina priča o svojim svakodnevnim iskustvima io tome kako se ljudi oko nje nose s njezinim stanjem. Konstantno stanje umora koje je trajalo čak i nakon cijele noći sna bilo je značajan izazov. Prošetati samo 200 metara od njezine kuće postao je težak zadatak, a silne gužve u poštanskim uredima postale su nepodnošljive. Proždirao me nemilosrdan umor, iscrpljujući svaki djelić moje energije.
Izazovi brige za malu djecu samo su pogoršali probleme. “Unatoč mojim naporima da potražim liječničku pomoć, nikakva rješenja nisu otkrivena, što je navelo druge da pretpostave da sam savršeno zdrava”, naglasila je. Srećom, moja je obitelj ponudila suosjećanje i ohrabrenje u svijetu koji nije razumio moje okolnosti.
- U situacijama u kojima je uzrok nezadovoljstva nejasan, nije neuobičajeno doživjeti nelagodu, što navodi osobu da razmotri mogućnost psihijatrijskog problema. Međutim, ni nakon traženja pomoći psihijatra nisu pronađene nikakve abnormalnosti koje bi mogle objasniti moje stanje.
Psihijatar je naveo da se sindrom kroničnog umora najčešće javlja kod žena u dobi od 35 do 50 godina, što se često pripisuje drugom porodu. Ignjatoviću je trebalo pet godina da konačno razotkrije misterij. Na preporuku bliskog poznanika, cijenjenog kardiologa i specijalista kroničnog umora dr. Branka Milovanovića, Ina se nakon televizijskog nastupa odlučila podvrgnuti nastupu.
S nepokolebljivom odlučnošću, gospođa Ignjatović mu se odmah obratila i, na veliko olakšanje, dobila dugo očekivani odgovor za kojim je žudjela. Ina je doživjela osjećaj olakšanja kad se pomirila sa svojim stanjem, što je donijelo i novu jednostavnost. Međutim, nepostojanje lijeka za ovu bolest samo dodatno komplicira situaciju.
Ina priznaje da možda samo mali dio, u rasponu od jedne od dvadeset do jedne od deset osoba, može trijumfirati nad ovom bolešću ako se identificira u ranim fazama. Narativ je obilježen dirljivim naglaskom na nježnosti. Zaista je potresno svjedočiti razornim učincima ove bolesti na mlađu generaciju.
- Prikovani su za svoje krevete, noseći se s fizičkim ograničenjima i emocionalnim teretom izolacije. Utjecaj ove bolesti daleko je veći od invaliditeta, jer tragično dovodi do prerane smrti povezane s miokarditisom.
