Posljednjih desetak dana je u središtu pozornosti bilo dešavanje ratnih dejstava između Izraela i Irana što je ovu muslimansku državu dovelo popnovo u žižu a mi danas govorimo o njenoj istoriji.
Razmišljamo o povijesti Irana kroz naracije troje iranskih novinara — Rane Rahimpour, Faranak Amidi i Haleh Esfandiari — koji, dijeleći osobna obiteljska sjećanja i profesionalne uvide, osvjetljavaju iskustva žena za vrijeme dinastije Pahlavi, prije Islamske revolucije 1979. Izvještaji koje oni pružaju otkrivaju zanemareno i često zanemareno doba u kojem su žene u Iranu uživale autonomiju u svojim izborima u pogledu odijevanja, obrazovanja, zapošljavanja i društvenog angažmana.
- U predrevolucionarnom Iranu prizor žena u minicama, neuredne kose, pa čak i u kupaćim kostimima na plaži bio je sasvim uobičajen. Na ulicama Teherana predstavljen je širok raspon modnih izbora, od kišobrana do zapadnjačke odjeće. Žene su mogle slobodno odrediti svoj izgled, što je odražavalo znatno liberalniju društvenu klimu. BBC-jeva voditeljica Raine Rahimpour prisjeća se obiteljskih fotografija svoje bake s islamskom maramom na glavi, uz majku koja je snimljena u minici – slika koja utjelovljuje skladan suživot različitosti.
U to vrijeme Iran nije bio upoznat s današnjim strogim pravilima odijevanja, koja od žena zahtijevaju da pokriju kosu i nose skromnu odjeću. Faranak Amidi primjećuje da je u društvu nedostajala rodna segregacija, što je ženama omogućilo slobodno sudjelovanje u javnom životu. No, nakon revolucije dogodila se potpuna transformacija – obrazovanje je postalo rodno segregirano, a interakcije između nesrodnih muškaraca i žena u javnosti su zabranjene. Moralna policija nametala je oštre kazne čak i za naizgled bezazlene društvene interakcije. Khaleh Esfandiari primjećuje da su žene već prije revolucije uspostavile moćne organizacije i pokrete.
Do kraja 19. stoljeća, paralelno s ustavnom revolucijom, žene su pokrenule razne napore, uključujući osnivanje ženskih škola, izdavanje časopisa i formiranje mreža diljem nacije. Međutim, pitanje vela ostalo je posebno sporno. Službeno ukinut 1936. godine za vrijeme vladavine Reze Šaha Pahlavija, mnoge su se žene našle nespremne za takvu iznenadnu transformaciju. Dok je skidanje vela simboliziralo pobjedu slobode, to je također bila tragedija, jer su žene bile lišene mogućnosti izbora. Ipak, mandat Mohammada Reze Pahlavija, posljednjeg šaha, uveo je niz modernizirajućih reformi.
Kroz inicijativu poznatu kao Bijela revolucija, žene su dobile pravo glasa, mogućnosti visokog obrazovanja i politička prava jednaka onima muškaraca. Osim toga, donesen je i Zakon o zaštiti obitelji, kojim je minimalna dob za stupanje u brak podignuta s 13 na 18 godina, ženama je dat veći razlog za razvod braka, a muškarcima je ograničena mogućnost višestrukog braka. Zajedno, ove reforme učinile su Iran znatno progresivnijim od drugih zemalja u regiji. Rane Rahimpour osvrće se na razdoblje kada su žene imale važne društvene položaje, bile su sutkinje i ministrice, a također su dale značajan doprinos obrazovanju, kulturi i umjetnosti.
Kraljica Farah Pahlavi, šahova žena, imala je značajan utjecaj na umjetnički krajolik i kulturni napredak nacije. Tijekom tog vremena, umjetnost je cvjetala, Iran se sve više povezivao s globalnom zajednicom, a njegovi su građani iskusili veće društvene slobode. Međutim, ovaj društveni napredak nije bio odraz političkog okruženja. Rahimpour primjećuje da dok su društvene slobode bile prisutne, političke slobode su nedostajale. Ograničenja slobode govora i tiska bila su prevladavajuća, a svaki pokušaj političkog organiziranja riskirao je uhićenje.
Ova je represija poslužila kao primarni katalizator za široke prosvjede 1978., koji su u konačnici rezultirali svrgavanjem šaha i uspostavom Islamske Republike. Žene su imale važnu ulogu u toj revoluciji, težeći boljim pravima i jednakosti. Prosvjedi su uključivali žene iz različitih sredina – i pokrivene i nepokrivene, obrazovane i kućanice, te one koje su bile vjerski konzervativne uz liberale – sve zajedno. Ipak, očekivano oslobođenje nije se ostvarilo.
Umjesto toga, novi je režim oduzeo mnoga prava koja su žene prije uživale, uključujući slobodu izbora odijevanja, sudjelovanja u javnom životu i izražavanja bez ograničenja. Faranak Amidi napominje da je, iako je Iran pokazivao tradicionalne vrijednosti čak i prije revolucije, postojala politička odlučnost da se osnaže žene. Trenutno takva odlučnost izostaje. Rane Rahimpour nadalje naglašava da su mišljenja oštro podijeljena oko toga jesu li žene prije toga iskusile veću slobodu.
Dok su neki primijetili povećani osjećaj zaštićenosti nakon revolucije, mnogi pojedinci nisu mogli izraziti svoj pravi identitet. Zaključno, važno je napomenuti da slike koje prikazuju žene u suvremenoj odjeći iz tog doba ne odražavaju točno društvo u cjelini. U to vrijeme mnoge su žene odlučile nositi hidžab kao izraz svojih vjerskih uvjerenja. Značajna razlika leži u činjenici da je to u prošlosti bila stvar osobnog izbora; danas je, naprotiv, to postala zakonska obveza. Svako zakonodavstvo koje ne prihvaća načelo slobode izbora iz temelja potkopava bit slobode.
