Danas vas podsjećamo na tužnu životnu priču jednog milog dječaka a što je najžalosnije ovakvih priča ima puno. Godine 2015. Ajdina majka je donijela tešku odluku o odlasku, a sa sobom je povela i njegovog brata za kojim jako žudi. Priča o malom Ajdinu, kojeg je majka napustila 2017. godine, dirnula je srca cijele regije, izazvavši kolektivni val tuge. U potrazi za boljim životom, majka je odlučila otići, a sa sobom je povela i Ajdinovog mlađeg brata. Priča Ajdina Mujkića, dječaka iz Bosne i Hercegovine kojeg je majka napustila, a odgajao djed Husein, potresla je regiju.
Nakon majčina odlaska, dječak utjehu pronalazi pod brigom djeda koji se zbog davne ozljede noge oslanja na štake i potrebna mu je tuđa pomoć. Pred svakim izazovom, par trijumfira kao ujedinjena sila. Probijaju se kroz život, živeći u oronuloj nastambi koja često nema pristup struji, dok se uspijevaju održati bez ikakvog izvora prihoda. Prije mnogo godina, djed je pretrpio ozljedu noge zbog koje nije mogao raditi i zarađivati za život. Bilo je to otprilike u isto vrijeme kada je majka, vjerojatno u potrazi za svjetlijom budućnošću, otišla, povevši sa sobom Ajdinovog mlađeg brata i sestru. Ajdin je imao veliku želju da posjeduje bicikl, ali nažalost, djed mu nije uspio ispuniti želju. Ajdin se povremeno čuje telefonom, ali rijetka komunikacija ne popunjava prazninu koja muči mladića. S druge strane, otac se muči u polju, rijetko se vraća kući, a kako potvrđuju i djed i dječak, zanemaruje svoje financijske obveze prema odgoju djeteta.
Prije nekog vremena uplakani dječak izrekao je riječi koje su odjeknule regijom, izrazivši čežnju za majkom i priznavši da mu najviše nedostaje brat. No, priznao je i prolaznost emocija, navodeći da će sve kad-tad proći. Nakon emitiranja priče malog Ajdina na bosanskohercegovačkoj televiziji Hayat, cijela nacija je postala svjesna izazovnih okolnosti u kojima se nalazi osmogodišnji dječak, zbog čega su socijalni radnici posjetili kuću djeda Huseina. Uz razne druge detalje, djed je naveo kako su ga socijalne radnice nakon objave priče obavijestile da im je zaposlenje umalo ugroženo. Husein im se suprotstavio, izrazivši frustraciju činjenicom da su već neko vrijeme svjesni situacije u kojoj se nalazi mali Ajdin. Ajdin je dvije godine bio bez majke, a za to vrijeme o njemu se brinuo Husein. Unatoč vremenskom roku od dvije godine, nikada se nisu potrudili posjetiti.
Bonus tekst:
Inače postupci roditelja ostavljaju veliki ožiljak na psihu djece. Rane rane mogu se manifestirati u obliku napuštanja. Iako odbijanje također može biti prisutno, napuštanje se događa kada je osoba ostavljena, dok odbijanje ukazuje na to da je osoba neželjena. Ovaj osjećaj napuštenosti može se razviti unutar razdoblja od dvije godine i često je potaknut događajima poput rođenja brata ili sestre, produženog boravka u bolnici ili zaokupljenosti roditelja poslom, što rezultira time da djeca budu ostavljena na brigu bakama i djedovima ili drugima produljena razdoblja. Kao odrasli, pojedinci koji su doživjeli napuštanje često se osjećaju neispunjeno i traže zamjenske roditeljske figure, postajući ovisni o drugima i pogoršavajući svoj osjećaj bespomoćnosti. Skloni su izbjegavanju suočavanja sa svojim strahom od napuštenosti i bespomoćnosti, postaju podložni emocionalnoj manipulaciji i ulaze u destruktivne veze jednostavno kako bi izbjegli da ostanu sami. Paradoksalno, oni sami mogu postati emocionalni manipulatori kao rezultat.
Pojedinci koji postanu fiksirani na vrednovanje i priznanje drugih često doživljavaju fizičke tegobe i bolesti. Oni također pokazuju pretjeranu brigu za dobrobit drugih, vođeni očajničkom željom da budu voljeni. Međutim, ta je potraga uzaludna jer vanjski izvori pažnje nikada ne mogu ispuniti njihovu nezasitnu potrebu. Ozbiljnost njihovih emocionalnih rana određuje intenzitet njihovog nezadovoljstva; što više pažnje dobivaju, to se lošije osjećaju, što ih navodi da traže još više pažnje u destruktivnom ciklusu. Ove osobe se često nalaze u javnosti, kao što su slavne osobe, političari i prosvjetni djelatnici, jer im njihov položaj omogućuje da stalno budu u središtu pozornosti. Međutim, ako nose i teret odbijanja, njihova se tjeskoba sukobljava s njihovom potrebom za javnim izlaganjem, što rezultira ogromnim pritiskom. Problem leži u činjenici da osobe s duboko ukorijenjenim problemima napuštenosti ne mogu tolerirati samoću, nemilosrdno se držeći svojih partnera, djece i prijatelja, gušeći ih pritom. Najveću ljubav prema svojoj djeci osjećaju u ranim godinama kada se u potpunosti oslanjaju na svoje roditelje. Međutim, kako sazrijevaju, počinje se javljati osjećaj nezadovoljstva prema njima. Strah od samoće njihova je najveća briga.
