Psihičke bolesti i poremećaji su jako teški kako za oboljelog tako i za njihove najbliže članove porodice. Danas vam donosimo ispovijest žene čija je majka patila od šizofrenije.
Odgojila me majka koja se borila s bolešću, stvarnost koju sam rano prihvatila, iako je sa sobom nosila duboku tugu. Bolest moje majke, shizofrenija, duboko je utjecala na moju egzistenciju, oblikujući je na načine koji su ostali nedokučivi sve do odrasle dobi. U svom eseju autorica Claire Whitfield daje emocionalnu i duboko osobnu perspektivu iskustva odrastanja s osobom pogođenom mentalnim poremećajem. Kroz sjećanja, patnju i napore da se snađe u svojim okolnostima, Claire otkriva zastrašujuću prirodu prošlosti, dok otkriva da suočavanje s njom može poslužiti kao ključni korak prema oslobođenju.
- Od trenutka mog rođenja vidjelo se da je moja majka bitno drugačija od ostalih majki. Unutar naše obitelji, razgovori o bolesti naše majke vodili su se otvoreno, ali uobličeni na način koji je bio namijenjen zaštiti nas. Stalni naglasak stavlja se na važnost nježnosti i suosjećanja prema njoj zbog njezina stanja. Odrastao sam u okruženju obilježenom emocionalnom nestabilnošću koju karakteriziraju nagle promjene raspoloženja i česti izljevi bijesa kao redovita pojava. Emocionalna manipulacija i psihološki stres postali su temeljni aspekti mog postojanja; međutim, kao dijete, nisam znao da to nije tipično.
To sam doživljavao kao normalno, jer je moje okruženje bilo puno takvih burnih iskustava. Iako u početku nisam bio svjestan dubokog utjecaja njezine bolesti na moj život, postupno sam shvatio da je moje postojanje sve samo ne tipično. Moja je majka bila osoba koja je žudjela biti u centru pažnje, često nauštrb vlastitog djeteta. Ozbiljnost njezinih riječi bila je oštra i uznemirujuća, a postajalo je sve očitije da joj nedostaje ljubavi. Sjećam se slučajeva iz djetinjstva kada sam pokušavao dobiti makar malo njezine pažnje. Gledajući druge majke kako grle svoju djecu, čeznula sam da moja vlastita majka pokaže sličnu ljubav.
Međutim, umjesto ljubavi, naišao sam na otpor i grub jezik. Upravo te riječi utisnule su mi se u sjećanje i ostale sa mnom do kraja života. “Nikada nećeš imati ništa”, rekla mi je, a te su se riječi pretvorile u uporni teret koji sam nosio svaki dan. Moj otac je bio lik koji je ostao uključen u naše živote, ali se borio nositi s okolnostima s kojima smo se suočavali. Njegovi pokušaji pomoći bili su potkopani jer je izgubio kontrolu nad situacijom, što ga je na kraju navelo da potraži utočište u alkoholu.
Unatoč svojoj fizičkoj prisutnosti, pokazivao je slabost i često se povlačio u tišinu, izbjegavajući stvarnost koja se pokazala previše uznemirujućom za suočavanje. Moji se roditelji nisu bavili njihovim izazovima, a ja im nisam mogao pomoći na bilo koji značajan način. Bolest moje majke bila je surova stvarnost s kojom smo se svi bili prisiljeni suočiti. Kad je mojoj majci dijagnosticiran rak pluća i kada je bila pri kraju svog života, osjetio sam dubok osjećaj oslobođenja. Unatoč tugovanju mog brata i sestre, u meni je počelo cvjetati unutarnje olakšanje. Sloboda za kojom sam godinama žudio napokon se očitovala.
Međutim, ovo pitanje imalo je značajne posljedice. Nakon što sam se vratio kući nakon sprovoda, osjetio sam da se sve počelo rasplitati. Nesanica je ustupila mjesto napadajima panike, a njezine su mi riječi neprestano odjekivale u mislima. Moje fizičko zdravlje se pogoršalo, a veliki stres doveo je do dijagnoze Hashimoto sindroma, poremećaja koji zahvaća štitnjaču. Suočavanje s prošlošću postalo je nužno, ali daleko od jednostavnog. Bauk njezine bolesti tinjao je i nakon njezine smrti, a riječi koje je izgovarala postale su dio moje svakodnevice, okovavši me poput lanaca.
Počeo sam se izolirati, okrenuo sam se alkoholu kao sredstvu da pobjegnem i zanemarim stvarnost oko sebe. Kao rezultat toga, obiteljska jedinica se počela raspadati, a ja sam se pretvorio u puku sjenu bivšeg sebe. Nakon dugog razdoblja boli i stresa, došao sam do značajne spoznaje: nisam bio istinski slobodan. Osjećaji koje je izrazila transformirali su se u unutarnji dijalog mog vlastitog uma. Na kraju sam postao ono što sam prije prezirao.
Bilo je potrebno puno vremena i terapijske intervencije da započne proces oporavka, stekne sposobnost reći “ne” i započne putovanje ljubavi prema sebi. Unatoč zastrašujućim simptomima shizofrenije koje sam naslijedio, ostao sam odlučan pronaći normalnost. Uključivanje u terapiju, razgovor i suočavanje s problemima koji su me mučili olakšali su moje oslobađanje i omogućili mi da ponovno otkrijem svoj identitet.
Shvatila sam da je najvažniji aspekt mog putovanja njegovanje ljubavi prema sebi, čak i ako je to zahtijevalo suočavanje s bolom iz prošlosti. Bez obzira na to je li život bio izvor kazne ili samo vodič za izlječenje, sada sam shvatio da je briga o sebi najvažniji element u životu.
