Na Balkanu žene još uvijek nemaju ravnopravan odnos sa muškarcima u mnogim stvarima jer je patrijarhalno vaspitanje još uvijek jako prisutno. One pored toga što su zaposlene uglavnom same brinu o djeci i kućnim poslovima.
Žena koja dosljedno daje prioritet drugima nad sobom, marljivo radeći na postizanju ravnoteže u svim aspektima svog postojanja – bilo kao majka, supruga ili poslovna žena – često se osjeća zanemarenom i neispunjenom. U svojoj posvećenosti obitelji i karijeri suočava se s raznim izazovima koji proizlaze ne samo iz njegovih osobnih nastojanja već i iz nedostatka odgovarajuće podrške okoline. Njezina svakodnevica slična je vječnom vrtlogu, koji podsjeća na hobotnicu s brojnim pipcima, gdje svaki aspekt zahtijeva njezinu pažnju i trud.
Iako se svakodnevno suočava s velikim stresom, nerado traži pomoć, čvrsto vjerujući da sve mora postići samostalno. Dodatak njezinoj tjeskobi i frustraciji je stvarnost da njezini napori i žrtve često ostaju neprepoznati, čak i unutar granica vlastitog doma. Umjesto da sa zahvalnošću prizna njezinu predanost i trud, njezin suprug odgovara s prizvukom ironije, stavljajući svoje potrebe iznad njezinih. Ovakvo ponašanje nepogrešivo pokazuje njegovu nesposobnost da prepozna njezinu istinsku vrijednost, jer nastoji omalovažiti njezin doprinos, što zauzvrat pogoršava njezin umor i nezadovoljstvo.
Ova situacija podsjeća na drevnu arapsku priču o starijem Abdullahu, koji je devet godina svog života posvetio pustinji, sanjajući o ambicioznom projektu: iskopavanju jezera koje bi njegove potomke opskrbljivalo hladnom vodom u nemilosrdnoj vrućini sunce. U posljednjim godinama života, unatoč poodmakloj dobi, posvetio se ostvarenju te ambicije, marljivo radeći na izgradnji jezera. Po dolasku kiše, njegova se kreacija pretvorila u čudesnu oazu usred isušenog terena, privlačeći posjetitelje iz udaljenih mjesta da se dive njegovom izvanrednom postignuću.
Umjesto uživanja u zahvalnosti i priznanjima koja su mu dodijeljena, Abdullah je odlučio umanjiti značaj svojih napora. Svoja je postignuća pripisao božanskoj intervenciji, a ne svojim osobnim nastojanjima, istodobno izražavajući kritiku vlastitog jezera tvrdeći da je njegova voda nedovoljno čista i da slikovitija jezera postoje na drugim mjestima. Ova perspektiva nepovoljno je utjecala na one u njegovoj blizini, navodeći ih da pokažu nedostatak poštovanja prema jezeru, koristeći ga za pranje zaprljanih predmeta i čišćenje nogu. Posljedično, voda je postala mutna, što je dovelo do nestanka života u jezeru.
- Ova priča jasno pokazuje da ne možemo očekivati poštovanje od drugih ako ne cijenimo vlastita nastojanja. Abdullah je, zbog svoje nesvjesnosti, dopustio drugima da zanemare njegove doprinose kao rezultat njegove nesposobnosti da prizna njihovu važnost. Ova priča djeluje kao snažan podsjetnik na važnost vrednovanja vlastitih nastojanja, bila ona povezana s obitelji, karijerom ili osobnim postignućima. Stupovi priznanja i poštovanja od drugih ukorijenjeni su u samopouzdanju i samopoštovanju.
Za ženu koja posvećuje značajnu energiju svim aspektima svog života, ključno je njegovati osjećaj vlastite vrijednosti i priznati njezine napore. Drugi će prepoznati i cijeniti naš doprinos samo zahvaljujući vlastitom ponosu na naše postupke i kreacije.
DODATNI TEKST
Osmijeh ne funkcionira samo kao znak sreće, već i kao izvanredan terapeutski mehanizam koji pozitivno utječe na naše blagostanje. Osmjehivanje potiče mozak na oslobađanje hormona koji potiču osjećaj ugode, kao što su dopamin, endorfini i serotonin, koji doprinose ublažavanju stresa, ublažavanju boli i poboljšanju našeg općeg raspoloženja.
Štoviše, osmijeh posjeduje zaraznu prirodu; promatrajući osmijeh druge osobe, instinktivno odgovaramo svojim osmijehom, pokrećući slap pozitivnih emocija. Iako se može činiti trivijalnim, osmijeh istinski utjelovljuje besplatan terapeutski pristup koji poboljšava i fizičko i mentalno blagostanje.
