Postoje osobe koje otkriju svoje pravo porijeklo tek kad postanu odrasli ljudi a to se vrlo često desi slučajno kao što je biloo u slučaju muškarca čiju vam priču donosimo danas.
Rođen kao Amar, odrastao je u malom mjestu u Bosni bez majke, sa svojim ocem, Samir-efendijom, koji nikada nije pričao o prošlosti. Zidovi doma bili su ogoljeni od svih povijesnih ostataka, kao da je sve prije njega izbrisano. Na pitanje o majci, otac bi prvo odgovorio: “Umrla je dok ste bili beba.” Amar je odrastao s bakom, koja je pokušavala nadoknaditi majčino odsustvo; hranila ga je, odgajala i njegovala kao da je samostalan. No, dojam da nema ničega nikada se nije raspršio. U školi je izbjegavao teme poput obitelji i praznika koji su uključivali zabave.
- Živio je usamljeničkim životom, nesvjestan da je cijeli njegov svijet samo dio većeg narativa. Sve se promijenilo jednog dana kada je kao student sociologije raspremao stari podrum i naišao na izblijedjelu kutiju. Unutra – papiri, mlada odjeća i usamljena slika. Crno-bijela slika prikazuje mladu ženu sa slatkim osmijehom, iza nje je plavom olovkom ispisano: Za moje dijete Aleksa. Ako si ikada poželjela znati istinu – mama Ena.” U ovom trenutku, svo Amarovo znanje o sebi je izgubljeno. Sukob s ocem bio je neizbježan. Pokazao mu je fotografiju i upitao ga: “Zašto na mojoj slici piše da sam Aleksa Simić?”
Otac je šutio, no pod pritiskom sina istina je konačno otkrivena. Ena, njegova majka, bila je sa srpskog područja, a Amar je rođen s imenom Aleksa, što se slavilo crkvenim obredom krštenja. No, to nije bilo dovoljno – pritisak obitelji doveo je do njezina odlaska. Samir je bio ranjen odlaskom, pa je odlučio sve zatajiti i Amar je postao ono što je danas: potomak svijeta. Iznenađen istinom, Amar nije mogao pronaći sklad. Dani su prolazili u potpunoj tišini, između džamija i crkava, između religijskog i simboličkog identiteta. On je započeo svoju potragu za Enom.
Put ga je odveo u grad Novi Sad, gdje je živjela Ena, trenutno profesorica njemačkog bez djece. Napisao joj je pismo u kojem ju je jednostavno pitao: “Zovem se Amar. Rođen sam Aleksa. Ima li to ikakvog značaja za tebe?” Odgovor je bio trenutačan: “Da. Čitao sam ovo sa suzama koje su mi tekle niz lice. Bio sam kukavica. I da, cijenio sam te svaki dan. Njihov prvi susret bio je miran, pun emocija i riječi koje su izgovorene u šali. Ena je priznala da je pobjegla od straha. Bila je mlada, zavedena i pod pritiskom rodbine. Izlazak nije bio jednostavan, ali nije znala kako ostati. Amar ju je promatrao bez komentara.
Nije bio siguran osjeća li neprijateljstvo, tugu ili utjehu. Izravno joj je rekao: Ne prezirem te. Jednostavno mi nedostaje znanje potrebno da znam tko sam. Ena mu je odgovorila: Ti si moj sin. I Aleksa, i Amar. Ti si istina.” Po povratku u svoj dom, Amar je također susreo svog oca. Ovaj put bez ljutnje, ali s dosljednošću. Rekao mu je: Ja te cijenim. Međutim, nisi imao pravo oduzeti mi mogućnost.” Otac je jadikovao. Bio si sve što sam imao. Brinuo sam se da ću te izgubiti. Zato sam te učinio svojim.
Toga su dana prvi put u životu zagrlili jedno drugo. Danas se Amar, odnosno Aleksa, nalazi između dvije odanosti. Poštuje i Bajram i Božić, pisao je eseje o oprostu, obišao je mezar oba djeda – i muslimana i pravoslavca. Iako u njegovim dokumentima još uvijek stoji ime Amar, u svoj dnevnik upisao je A. Sehić, spoj svega što je radio. Jer, kako objašnjava, istina nije uvijek očita, ali samo posjedovanje može nas osloboditi. S druge strane, Ena jako žali. Godinama je nosila težinu odluke koju nikada neće zaboraviti. Bila je mlada žena koja je voljela muškarca s druge planete, ali joj je nedostajala snaga da se bori za njegovu ljubav. Kad je Amar nazvao, srce joj je otkazalo.
Prvi susret bio je posvećen katarzičnoj glazbi, ne zato što je iskorijenila prošlost, već zato što je pružila priliku da se konstruira nešto novo. Danas se Ena i njen sin čuju svaki dan. Razvijaju odnos koji se temelji na zemlji, dijele misli, pokušavaju popraviti štetu. Učim biti roditelj nakon 20 godina. Svaki dan je novi trenutak podučavanja, kaže ona. Amarova priča je javno podijeljena kako bi potaknula druge da traže istinu. Kaže: Svako bi dijete trebalo moći razumjeti korijene svoje baštine. Svaki roditelj ima pravo na priliku da o tome razgovara. Teško je, ali moguće.
