U današnje vrijeme je jako teško vaspitavati djecu na nači na koji smo navikli. Naime mladim naraštajima je toliko toqa dostupno a roditelji u nedostatku vremena da im se posvete pokušavaju svoju ljubav i pažnju nadomjestiti skupim igračkama i mobitelima.
Tijekom cijele svoje profesionalne karijere dr. Ranko Rajović posvetio se istraživanju razvoja djece. Upozorava na teške pogreške koje čine suvremeni roditelji, posebno ističući prezaštićivanje kao najznačajniju.Liječnik i neuroendokrinolog dr. Ranko Rajović osnovao je Centar Nikola Tesla, odjel posvećen odgajanju mladih talenata, gdje je pionir inovativnog NTC sustava za poticanje kreativnog učenja. Odgovornost za djetetov bijes i pravo snose roditelji koji su udovoljavali svojoj djeci i ispunjavali svaku njihovu želju, tvrdi dr. Rajović. On identificira pretjeranu zaštitu kao glavnu pogrešku roditelja u tom pogledu.
U razgovoru za Radiosarajevo.ba dr. Rajović, jedan od vodećih stručnjaka za razvoj inteligencije u ranom djetinjstvu, istaknuo je koliko je važno da roditelji razumiju osjetljivu ravnotežu između zaštite i pretjerane zaštite, jer su njihovi postupci vođeni ljubavlju prema djeci.
Naglašavajući važnost dopuštanja djeci da rastu i razvijaju se prirodno, naglašava potrebu da se roditelji odupru porivu da pretjerano štite svoje nasljednike prevladavanjem tjeskobe.
Rast i sazrijevanje djeteta zahtijevaju izlaganje različitim elementima kao što su kiša, vjetar i sunčeva svjetlost, kao i povremeno iskustvo pada i potencijalnog ogrebanja laktova i koljena. Ipak, ima roditelja koji sprječavaju svoje dijete da doživi te padove. Upravo je ta pretjerana zaštita ono što koči napredak i razvoj djeteta.
Autorica naglašava činjenicu da roditelji ne oslobađaju u potpunosti biološke potencijale svog djeteta.Biljke, bez živčanih stanica, ostaju nepomične, što ih razlikuje od živih organizama poput nas, koji su stvoreni za kretanje. S najsloženijim živčanim sustavom, ljudska bića definira naša sposobnost uspravnog hodanja i pokreta.
Mozak se razvija kroz kretanje, što dokazuju fiziološke studije koje otkrivaju vrhunac razvoja mozga tijekom određenih godina: druge, treće, pete, sedme i dvanaeste. To nas navodi na propitivanje primarne zadaće djeteta – pomaknuti se, pasti, iskusiti bol pri padu i naučiti spriječiti takve padove. Međutim, pojavio se neobičan fenomen u vrtićima i školama, gdje se djeca kruto srušavaju, bez ranog treninga mozga potrebnog da se instinktivno zaštite od ozljeda.
Jasnu ilustraciju toga dr. Rajović daje na primjeru dječjeg povodca. Prema njegovoj ocjeni, povodac ima svrhu upravo kada trebamo regulirati kretanje djeteta u neposrednoj blizini prometnica i gužvi, ali nije nužan u parkovima.
Jeste li ikada vidjeli kako roditelji koriste povodac za vođenje svoje djece, slično kao što bi se koristili za pse? Često ispitujem vlastite roditelje o njihovim razlozima koji stoje iza ove prakse. Njihovo objašnjenje je da kada dijete hoda s povodnikom, manje je vjerojatno da će pasti, razvija osjećaj neustrašivosti i hoda bržim tempom. Važno je uzeti u obzir da ako dijete ne nauči padati u ranoj dobi, kada će to naučiti?
- Za dijete je ključno naučiti skakati i svladavati prepreke. To je prirodni instinkt, posebno kada skačete po površinama poput pijeska, lišća, sijena ili plitke vode. Kroz te pokrete, svi njihovi mišići su uključeni, njihov mozak je pod kontrolom, a nove neuronske veze i sinapse se formiraju, što u konačnici utječe na njihovu inteligenciju u budućnosti. Ako im ne dopustimo da to istraže, mogli bi skakati po kući, što može biti opasno. Nije odgovornost roditelja spriječiti dijete da skoči, već osigurati njegovu sigurnost dok to čini.
Prema riječima liječnika, ključno je održavati delikatnu ravnotežu između zaštite i pretjerane zaštite, jer je linija koja ih razdvaja nevjerojatno tanka.
Ne može se precijeniti važnost obrazovanja roditelja. Čak i danas postoji podjela među roditeljima kada je riječ o važnosti genetike naspram okoline u određivanju inteligencije. Razmotrimo scenarij u kojem visoko inteligentni roditelji imaju sina koji je pet godina izoliran u sobi bez ikakve komunikacije. Bi li taj sin naslijedio 50 ili 30 posto inteligencije svojih roditelja?
Ne, on bi bio mentalno onesposobljen zbog nedostatka stimulacije okoline. Ovo jasno pokazuje da okoliš ima gotovo 100 posto presudnu ulogu. Međutim, često se pitamo o ulozi genetike. Iako genetika igra 100 posto temeljnu ulogu, stvarni razvoj tog genetskog potencijala ovisi o okolišu.
Rajović kao istaknuti problem ističe pretjerano korištenje tehnoloških uređaja, poput tableta i mobitela. Priznajući njihov značaj kao vrijednih alata, on naglašava potrebu za granicama. U vrijeme ekstremnog umora, tjeskobe ili hitnih obaveza, brojni roditelji pribjegavaju svojoj djeci opskrbiti tablete ili mobilne telefone na dulje vrijeme. Sve dok je uporaba ovih pomagala regulirana, smatra se prihvatljivom. No, svako odstupanje od te kontrole može dovesti do teške štete, upozorava Rajović.
- Prevalencija tehnologije u našim životima je u porastu, jer roditelji traže zgodna rješenja koja nenamjerno ometaju razvoj njihova djeteta. Ključno je da roditelji prepoznaju značaj okoline i njezin utjecaj na odrastanje djeteta. S brzim tempom promjena u okolišu, postaje imperativ modificirati naše strategije i pristupe razvoju i obrazovanju djece. Ako to ne učinite, to će rezultirati visokom cijenom, onom koju već počinjemo snositi.
Prema riječima doktorice Rajović, roditelji bi trebali imati jasnu spoznaju o tome što je dobro, a što štetno za njihovo dijete, kao i koji su razlozi za to, kako bi mogli učinkovito pružiti potrebnu podršku u područjima gdje su učinjene pogreške.
Prema Kinezima, pogreške služe kao temelj znanja, a znanje je početni korak prema mudrosti. Iako nijedan roditelj ne želi da njegovo dijete pogriješi, preporučljivo je opremiti se znanjem i izbjegavati okolnosti koje mogu dovesti do pogrešaka. Djeca brzo sazrijevaju, a ispravljanje pogrešaka može biti izazovno.
Primarna odgovornost djeteta trebala bi se vrtjeti oko uključivanja u igru. Nažalost, sve je češće djecu opterećivati istovremenim zahtjevima pohađanja glazbenih škola, bavljenja raznim sportovima i učenja više jezika. Posljedično, ili nema dovoljno vremena ili ga uopće nema za igru, što je daleko od idealnog. Dr. Rajović ističe da je imperativ ne prisiljavati djecu na prelazak s jedne aktivnosti na drugu ili im, obrnuto, omogućiti nesmetan pristup računalu za beskrajnu igru.
Računalo se ne može smatrati pukom igrom; nego služi kao vrijedan alat koji ne može zamijeniti ulogu roditelja. Šetnja, posjet parku, istraživanje prirode, odlazak u šumu ili izlet u prirodu, sva su iskustva koja uvelike pridonose razvoju djeteta. Primarna odgovornost roditelja je osigurati najveću moguću sreću i agilnost svog djeteta. Zajedničko vrijeme roditelja i djeteta zaista je nenadoknadivo. Svjedočiti radosti na dječjem licu dok hoda ili svladava neku novu vještinu, poput vožnje bicikla, donosi neizmjernu sreću ne samo djetetu već i roditeljima. Ti trenuci zajedničke sreće brzo prođu. Svi razumijemo iscrpljenost koja proizlazi iz dana na poslu, ali ipak, ključno je prepoznati da tablet ili mobitel nikada ne mogu zamijeniti prisutnost i utjecaj roditelja.
Kad pravila ne postoje, granice postaju promjenjive, a djeca razmažena. Roditelj je dužan uspostaviti pravila i granice, bilo da se odnose na klikere, sličice ili kocke. Dr. Ranko preporuča da se od početka dogovorite i da ga se dosljedno pridržavate.
Roditelji se često susreću sa situacijom da im dijete traži nešto kupiti. Uobičajeno je da roditelji popuštaju djetetovim zahtjevima, nesposobni odoljeti njihovim molbama. Ovaj obrazac ponašanja se ponavlja, što navodi dijete da nauči da je plakanje učinkovit način da dobije ono što želi. Međutim, ključno je spriječiti da se to dogodi. Na primjer, na jednom od svojih predavanja spomenuo sam da su klikeri zabavna igračka. Roditelji su odmah izašli i kupili djetetu 100 klikera za vikend.
Sutradan je djetetova baka također kupila još 100 klikera. U ovom trenutku to je prestalo biti samo igra. Sljedeći dan, kada je dijete otišlo u trgovački centar, tražili su još klikera. Majka je isprva odbijala, ali je nakon nekog vremena popustila. Pola sata kasnije dijete je uočilo još klikera i opet pitalo majku. Ovaj put majka je bila frustrirana situacijom i dijete je počelo plakati i vrištati. Ne mogavši podnijeti sramotu, majka je još jednom popustila. U ovom scenariju jasno je da je problem roditelj, a ne dijete.
Kad se suoči s problemom, dijete koje nema alternativnih rješenja može pribjeći plakanju ili izražavanju ljutnje kroz ispade. Tipično, ovakva ponašanja pokazuju djeca koja imaju pravo i imaju jaku želju za trenutnim zadovoljstvom. U takvim okolnostima postaje ključno uspostaviti jasne granice.
- Pozabavimo se glavnim problemom koji danas muči naše društvo – pretjeranim uživanjem u videoigrama. Mnoga djeca provode sate za svojim ekranima, zadubljena u te virtualne svjetove. Ono što se događa tijekom tog vremena jest da djetetov mozak bude preplavljen endorfinom, a zatim dopaminom, dok osvajaju svaku razinu. To je gotovo kao da se dijete drogira. Posljedično tome, kada se dijete naposljetku udalji od virtualnog svijeta, teško mu je uključiti se u druge aktivnosti poput čitanja ili učenja. Njihov mozak se navikao na frekvenciju koja nam biološki nije prirodna.
Kao rezultat toga, djetetu je teško snalaziti se u stvarnom svijetu. Socijalizacija postaje ograničena, njihov prag tolerancije se smanjuje i mogu se pojaviti problemi u ponašanju poput izljeva bijesa. Ključno je uspostaviti granice i ograničenja igranju igara na sreću, jer je uvijek bolje spriječiti nego liječiti.
Dr. Rajović ističe da se obrazovanje treba usmjeriti na poticanje funkcionalnog znanja i kreativnosti, što nije postignuto tradicionalnim metodama učenja i obrazovanja u bivšoj Jugoslaviji.
Doktor Rajović je zaključio da je na prostoru nekadašnje Jugoslavije primjetan broj djece s poteškoćama u razvoju. Učitelji nisu svjesni situacije, uključujući izazove kao što su poremećaji govora, disleksija, disgrafija i diskalkulija. Sada je odgovornost obrazovnih institucija i države da riješe te probleme.
