Danas je on simbol jednog vremena za koje bi mnogi rekli da je bilo puno bezbrižnije. Mića Orlović, poznati voditelj na TV Beograd, bio je prepoznatljiva ličnost kako zagriženim gledateljima, tako i onima koji su ga se jednostavno sjećali iz djetinjstva. Kao novinar, urednik i voditelj na TV Beograd , Mića je imao značajnu ulogu u bogatoj istoriji ove nacionalne televizije. Od samog početka stajao je u prvim redovima, bio inauguracijski voditelj “Dnevnika”, programa koji je izlazio iz cijenjenog studija Beogradskog sajma.
Rođen 1934. u Valjevu, Miloje Mića Orlović besprijekorno vlada jezikom. No, bilo bi netočno pripisivati to samo njegovom odrastanju u kraju poznatom po privrženosti čistom srpskom jeziku. Mića otvoreno priznaje da su njegov besprijekoran naglasak i elokvencija izravni plod suradnje s jezikoslovcima SANU. Skromno priznaje da nikada nije mogao parirati brzini čitanja Dušanke Kalanj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio je u Sarajevu sve dok mu obitelj nije prisilno iseljena. Sve vrijeme okupacije živio je u Velikom Gradištu, da bi se po završetku rata vratio u Valjevo. U Valjevu se aktivno bavio raznim sportovima poput stonog tenisa, atletike i košarke, gde je briljirao i čak se upisao u klub “Metalac”. Često je razmišljao o mogućnosti da nastavi sportsku karijeru da se nije otisnuo u područje medija. Za vrijeme vojnog roka u Bileći, karijeru u medijima započeo je razglasom u vojarni. U Bileći je služio uz Stipu Mesića, suborca prepoznatog po iznimnim organizacijskim sposobnostima. Njihovo je prijateljstvo ostalo snažno tijekom svih godina. U današnje vrijeme započeti medijsku karijeru počevši od emitiranja može izgledati nekonvencionalno, ali to nije bio slučaj u prošlosti. Unatoč tome što se preselio u Beograd kako bi studirao u Studentskom gradu, Mića Orlović je ostao posvećen svom radiodifuznom poslu. Nakon uspješno položene audicije započinje karijeru spikera na Radio Beogradu. Odgovornost dostavljanja jutarnjih vijesti zahtijevala je rana jutra, rutinu koju je održavao cijeli život. U osnivanju televizije izabran je za nastupnog spikera Dnevnika. Međutim, toj ulozi nikada nije pridavao toliki značaj kao drugi.
Prelazak u redakciju zabavnog programa za njega je osvježenje jer je Dnevnik, kaže, postao monoton. Osim uloge u Dnevniku, Mića je prepoznat i kao voditelj kviza, doduše relativno kratko, osam godina. Tijekom tog razdoblja, kvizovi su predstavljali znatno višu razinu težine u usporedbi s današnjim danom, zbog čega su se natjecatelji obilno znojili u nastojanju da daju točne odgovore. Izvanredan talent Mice Orlovića da svojim ljubaznim ponašanjem, ažurnošću i iskrenošću smiri napetost među sudionicima, izazvao je divljenje i poštovanje gledatelja. Osim toga, Mica je preuzeo ulogu voditelja ceremonija brojnih glazbenih festivala, obavljajući svoju dužnost s obiljem karizme. Nakon preseljenja u redakciju inozemnog programa 1978. godine, postaje odgovoran za izdavanje 820 videokazeta mjesečno. Ove su vrpce zatim podijeljene našim klubovima imigranata na gledanje. Mića je u toj ulozi ostao sve do 1990. godine kada je donesena odluka o prelasku na satelitsko emitiranje. Međutim, čvrsto je vjerovao da je ovaj potez bio pogreška jer su satelitske antene bile skupe i nedostupne većini naših useljenika. Ta je nesretna okolnost u konačnici doprinijela gubitku Srbije u medijskom ratu.
Zbog toga je bio primoran na godišnji odmor uz znatno smanjenu plaću, a supružnik Mica, koji je također bio zaposlen na TVB-u, suočen je i sa stegovnim postupcima. O tom razdoblju Mića je rekao: “Vjerujem da moja popularnost nije bila jedini razlog za moj odlazak. Po odlasku u mirovinu 2000. doživio sam osjećaj obnove, jer su mi povoljni koeficijenti i pozamašna mirovina bili solidan temelj.” Nakon tragičnog atentata na Zorana Đinđića, Mića je pokušao ponovno ući u medijsku industriju. Nakon što sam pokušao izvršiti zadatak, brzo sam shvatio njegovu nemogućnost i odlučio se ukloniti iz situacije. Mića se osvrnuo na promjene na televiziji između njegove ere i sadašnjosti, podijelivši svoja razmišljanja 2010. godine. Tijekom ere u kojoj sam ja postojao, svijet je imao drugačiji krajolik i imao je suprotne perspektive o određenim nastojanjima. Kada se suočila s velikim razaranjem, iz kaosa je nastala unosna industrija. Pojedinci su počeli usvajati lukav i oportunistički način razmišljanja, tražeći osobnu korist i sposobnost da vrše kontrolu nad drugima. Uslijedilo je širenje zlobe i nestašluka, ostavljajući samo šačicu onih koji su se usudili tome suprotstaviti. Nažalost, oni koji su se oduprli bili su prisiljeni na povlačenje, a težnja za profitom ostala je na prvom mjestu, bez obzira na posljedice. Biografija Mice Orlovića, prema svemu sudeći, ne obuhvaća samo povijest TVB-a, već služi i kao odraz suvremene povijesti Srbije.
Nakon Titova odlaska, Jugoslavija je proživjela razdoblje previranja, što se izravno odrazilo na karijeru i profesionalni rad Miće Orlovića. U vrijeme dok sam bio urednik programa, imao sam privilegiju da me direktor Goran Miljković imenuje za glavnog urednika za inozemstvo. Bio je to zaista izuzetan period u mojoj televizijskoj karijeri, rad s izuzetnom ekipom na jugoslavenskoj razini. Tijekom 12 godina, krenuli smo na putovanja diljem svijeta, stvarajući zadivljujuće predstave usredotočene na našu dijasporu. Težina odgovornosti bila je velika, a posao zahtjevan, ali i nevjerojatno ispunjavajući. Osim što sam nadgledao rad 17 privatnih televizijskih postaja u Americi i Kanadi, koje su cvjetale do 1990. godine, naišao sam na zastoj kada je jedan od direktora prerano prešao na satelit. Izrazio sam svoju zabrinutost i usprotivio se, ali nažalost, bio sam “smijenjen” sa svoje pozicije. Nositi se s ovom naglom promjenom pokazalo se izazovnim. Sljedeće dvije-tri godine premjestili su me u odjel marketinga, iako nisam imao prethodnog iskustva u tom području. Ipak, istrajao sam kao urednik programa, uspješno osmislivši dva zanimljiva kviza „Guinness“ i „Istorija srpskog naroda“. Nažalost, suočio sam se s daljnjim nevoljama i na kraju sam izbačen iz svoje uloge jer sam se smatrao neprikladnim. Ovaj neočekivani razvoj događaja rezultirao je obaveznim godišnjim odmorom, ostavljajući me neizvjesnom što me čeka. Mića je sumornim tonom izrazio frustraciju što prima samo 33 posto plaće i mora šutjeti do mirovine. Ovo je problem koji traje od 1996. godine, zbog čega je izgubio vrijedne godine života. Tijekom godina koje su trebale biti njegove najproduktivnije i najispunjenije godine, Mića se našao zatvoren u svom domu, brinući se o supruzi, a ona mu je uzvraćala brigom. Mića je po odlasku u mirovinu izrazio žaljenje što za pozne godine nikada nije uložio u imovinu.
