Danas se prisjećamo jednog popularnog pjevača iz bivše države koji je plijenio ksako svojim glasom tako i svojom osebujnom ličnosti. Riječ je o Seidu Memiću Vajti čije hitove slušamo i danas.
Seid Memić Vajta, koji je rođen 1952. u malom gradu Travniku u Bosni, postao je jedno od najistaknutijih imena muzičke scene nekadašnje Jugoslavije. Njegova umjetnička karijera obilježena je jedinstvenom mješavinom talenta, harizme i posvećenosti glazbe, značajan trenutak u njegovom profesionalnom životu dogodio se 1981. godine kada je pjesmom „Lejla“ predstavljao Jugoslaviju na renomiranom natjecanju Evrovizije.
- Iako je Vajta sa ovom pjesmom zauzeo 15. mjesto, njegov utjecaj na muziku ostaje dubok i neizbrisiv, čineći ga simbolom jedne ere i muzičke scene koja se i danas pamti. Pesma „Lejla“ i dalje uživa veliku prepoznatljivost i popularnost među publikom koja se seća zlatnih godina jugoslovenske muzike. Vajta je bio više od izvođača; bio je i autor mnogih hitova koji su oblikovali njegov bogat glazbeni opus. Pjesme kao što su „Prevari me srce moje“, „Azra“ i „Zlatna ribica“ ostavile su značajan utjecaj na muzičku scenu, osvajajući srca brojnih slušalaca.
Međutim, u posljednjim godinama, Vajta je prestao sa snimanjem novih pjesama i nije održavao nastupe. Razlozi za ovu promjenu su različiti, uključujući lične razloge kao i društveno-političke okolnosti koje su, kako sam naveo, uticale na njegovu odluku da se ne nastavi glazbena karijera. Njegov put ka glazbenoj slavi započeo je u ranim sedamdesetim godinama, kada je bio vođa grupe „Teška industrija“ tijekom 1975. i 1976. godine. Iako je ova grupa imala kratak životni vek, postala je jedan od temelja jugoslovenske rok scene. Zahvaljujući svom jedinstvenom glasu i neobičnom scenskom nastupu,
Vajta je stekao reputaciju kao jedan od najzanimljivijih i najharizmatičnijih izvođača tog doba. Njegov pevački stil, koji je predstavljao karakterističan spoj pop muzike i roka, ostavio je snažan utisak i bio je prepoznat kao nešto novo i autentično u glazbenom pejzažu tog vremena. Iako je postigao značajan glazbeni uspjeh, Vajta se suočava s brojnim ličnim izazovima.
Kako je ranije otkrio, njegova penzija iznosi samo 326 maraka, što odgovara otprilike 172 eura, iako je više od 40 godina uplaćivao doprinose tijekom svoje karijere. Ova situacija oslikava surovu istinu mnogih umjetnika iz bivše Jugoslavije, koji su, unatoč svojoj popularnosti, često ostali zaboravljeni ili nisu bili adekvatno nagrađeni za svoj rad. Vajtinov put bio je ispunjen teškim okolnostima od samog početka.
U mladosti je izgubio oca, a već sa petnaest godina morao je da se uključi u radnu snagu kako bi preživio. Obavljao je različite poslove, od moleraja, gdje je pričao o krečenju kuće bogataša kako bi zaradio džeparac, do krojačkog zanata, a čak je radio i kao livac u Austriji. Nakon povratka iz inozemstva 1971. godine, pokušao je dizajnirati hipi nakit, koji je sam pravio i prodavao, dok je istovremeno pevao u grupi „Veziri“. Zanimljivo je napomenuti da je u ovoj grupi zamenio Josipa Pejakovića, koji je kasnije postao poznat kao glumac.
U savremenom dobu, Vajta je izgubio motivaciju za snimanje novih pjesama, rekavši: „Zamisli da pravim pjesme u zemlji koja je treća na listi najsiromašnijih u svijetu. Ne mogu i nemam volje. Kada primijetim da sve biramo prema nacionalnosti, to me užasava.“ Ova izjava odražava njegovu duboku frustraciju zbog političkih i društvenih uvjeta, ali i njegovu vjeru u umjetnost koja bi trebala biti oslobođena nacionalnih podela.
Pored svoje glazbene karijere, Vajta je isprobao svoje vještine iu filmskoj industriji, igrajući u djelu „Nečista krv“ Stojana Stojčića, gdje je otkrio još jedan aspekt svog talenta. Tijekom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, odlučio je da napusti svoju zemlju i preseli se u Hamburg, gdje i dalje živi. Iako nije prisutan na glazbenoj sceni kao ranije, Vajta nastavlja da se bavi muzikom i ostaje aktivan, posebno među onima koji cijene njegov doprinos muzici.
Život i karijera Vajta ne predstavljaju samo postignuće umjetnika, već i njegovu otpornost i vjernost sebi i svojoj umjetnosti, unatoč različitim životnim i društvenim preprekama s kojima se suočavao. Njegova priča motiviše mnoge, podsjećajući nas na značaj ostajanja dosljednim svojim vrijednostima i strastima, čak i u najizazovnijim trenucima.
