Pripadnici katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti imaju običaj nošenja crnine nakon što izgube bliskog člana porodice. Prije je bilo uobičajeno da se crnina nosi godinu dana pa i duže.
Naša kultura uključuje brojne tradicije koje su se održale tijekom vremena, ali način na koji se te tradicije prakticiraju značajno se promijenio, ovisno o regiji. Danas ćemo razgovarati o običaju nošenja crne odjeće kao utjelovljenju gubitka voljene osobe koja je preminula. Uz Uskrs, najznačajniji blagdan u kršćanstvu, koji se bliži za samo nekoliko tjedana, važno je razmotriti nauk Crkve koji ukazuje da je smrt samo prijelaz u život nakon smrti kroz uskrsnuće tijela. Kršćanska teologija vjeruje da je smrt značajna komponenta postojanja koja označava prijelaz iz smrtnog u besmrtni život na nebu.
- Suprotno uvriježenom mišljenju, potraga za vječnošću počinje smrću i slijedi proces uskrsnuća. Izražavajući žaljenje za pokojnicima, njihovi rođaci obično oblače tamnu odjeću koja je tamnija od crne. Tradicionalno, žene bi pokrivale glavu crnim velom, dok bi muškarci nosili crnu odjeću ili dugmad. Ova haljina nosi se godinu dana, tijekom kojih sudionici žalosti izbjegavaju sudjelovanje u slavljima, umjesto toga sudjeluju u aktivnostima koje su radosne, poput plesa ili pjevanja. Jedna od opcija je nošenje crne odjeće 40 dana, a moguće je to razdoblje produžiti na šest mjeseci ili više.
Ključno je prepoznati da, bez obzira na određeno vrijeme smrti voljene osobe, slavlje njihove kršćanske pobjede mora ostati nepromijenjeno. U tom kontekstu obično se smatra da je proslava ovog uspjeha od još veće važnosti, jer ne samo da trebamo slaviti sebe, već i nastojati moliti za duše naših preminulih voljenih. Nakon nečije smrti, uobičajeno je godinu dana izbjegavati organiziranje bilo kakvih formalnih događaja, poput vjenčanja, zabava ili plesova. O pogrebnim običajima preporuča se razgovarati sa svećenstvom, jer se rituali razlikuju od regije do regije.
Zbog raznolikog niza tradicija, nije moguće napraviti sveobuhvatan popis onoga što se smatra prikladnim ili nedopuštenim u ovom kontekstu. U skladu s kršćanskim naukom o smrti, ona se promatra kao posljedica grijeha, točnije Adamove neposlušnosti Bogu. Prvobitno se smatralo da je prijelaz iz svijeta u vječno postojeće glatko i bez napora, slično prijelazu leptira iz čahure u nebo. Diljem svijeta postao je popularan običaj nošenja crnog nakon sprovoda.
Na kraju je ova tradicija ugrađena u brojne vjerske i kulturne obrede, što je dovelo do brkanja potrebnih i nepotrebnih komponenti. Danas su te razlike smanjene, što dovodi do dvosmislenosti u pogledu razlike između onoga što se smatra bitnim i onoga što je jednostavno osobna odluka. Nakon smrti voljene osobe i mise zadušnice, sudionici imaju različite i individualne načine suočavanja s njihovim gubitkom.
U prošlosti je poštivanje običaja i tradicije bilo jednako važno kao i poštivanje pravnih pravila. Bilo je nemoguće da obitelj koja je proživljavala gubitak nosi svijetlu odjeću tijekom vremena posvećenog žalosti nakon smrti voljene osobe. Osim toga, određene kulturne tradicije zahtijevale su nošenje bijele odjeće tijekom posmrtnih obreda.
Bonus tekst:
Danas je čokolada uobičajena u svakodnevnom životu ljudi i jedna je od najomiljenijih slastica na Zemlji. Međutim, put njegovog razvoja nije bio baš ugodan. Priča o podrijetlu čokolade smještena je prije nekoliko tisuća godina u središte drevnih srednjoameričkih kultura, gdje je imala drugačiju funkciju od one koju ima danas. Prvi koji su značajnije koristili kakaovce bile su Maje, a potom i Asteci koji su od njegovih zrna napravili napitak “xicocolatl” – gorku, osvježavajuću tekućinu bez šećera, pomiješanu s vodom, začinima i ljutom papričicom.
Ovo piće nije bilo samo jednostavna poslastica, već slavlje u posudi. Smatralo se da povećava moć, snagu, pa čak i božanska svojstva. Vladari poput Moctezume pili bi ga svaki dan, vjerovali su da će im to povećati snagu i fokus. Međutim, kakao nije bio koristan samo zbog svog okusa. Sjemenke kakaovca koristile su se kao oblik valute. Povijesni izvještaji govore da je za kupnju pilića bilo potrebno 10 zrna, a za kvalitetnu tkaninu 100 zrna. U toj kulturi kakao nije bio samo hrana, već i sredstvo plaćanja, simbol ponosa i duhovna vrijednost.
