Atentat na premiejra Srbije Zorana Đinđića je velika mrlja u srpskoj istoriji. U jeku svojih uobičajenih obaveza, prof. dr. Miljko Ristić, renomirani srpski kardiokirurg, našao se u operacijskoj sali gdje je primljen teško ozlijeđeni Zoran Đinđić. Unatoč krajnjim naporima, nije uspio spasiti svoj život. Rutinski dan na poslu pretvoren je u ključni trenutak koji je zauvijek promijenio tijek povijesti. Tog značajnog dana ulice Beograda bile su preplavljene brojnim policijskim patrolama, što je rezultiralo nizom višednevnih uhićenja. Tijekom istrage ispitano je više od 11.000 osoba. Na kraju se pokazalo da je Zvezdan Jovanović krivac za ove tragične događaje.
Akcija koja se dogodila 12. ožujka 2003. nakon atentata zauvijek će mi ostati urezana u sjećanje. Živost doživljaja ostaje svježa kao da se dogodilo jučer, kao da držim skalpel i delikatno pravim rez na grudima srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Čitava scena odvijala se kao zadivljujući film, prepričava za Kurir dr Miljko Ristić. Prema Ristiću, događaji koji su se zbili prije više od dva desetljeća još uvijek su mu u sjećanju nevjerojatno svježi, kao da su se dogodili baš jučer. U sjećanju su mi ostali trenuci prije dolaska u Urgentni centar, potaknut pozivom tajnice tadašnjeg direktora Kliničkog centra Srbije Vojka Đukića. Upravo sam završio s operacijom pacijenta u zgradi preko puta, specijaliziran za kardiološke zahvate. Priču o mukotrpnoj borbi za spašavanje Đinđićeva života, koja je na kraju završila tragedijom, prepričava Miljko Ristić, vrlo cijenjeni srpski kardiokirurg. Upravo je Ristić tog kobnog dana u rukama držao teško povrijeđeno srce premijera Đinđića. Slijed događaja odvijao se poput scene iz zadivljujućeg filma. Samo nekoliko trenutaka nakon što sam napustio predavaonicu u mojoj klinici, moj telefon je iznenada zazvonio, zahtijevajući moju hitnu prisutnost u hitnoj službi. Bez ikakvog objašnjenja, dobio sam upute da se jednostavno pojavim. Vrijeme je bilo otprilike 12:30. Raspitujući se u koju kliniku bih se trebao uputiti, s obzirom na mnoštvo mogućnosti, dobio sam zagonetan odgovor: “Doktore, sve će biti jasno kada dođete!” Ristić za Kurir prepričava svoje iskustvo i dalje otkriva da se po njegovom dolasku pokazalo da je u pitanju jedna ugledna javna ličnost.
Po ulasku u zgradu dobio je upute da nastavi u ambulantu na liječenje, gdje je ugledao Đinđića kako leži na stolu kraj ulaza. Ten mu je bio izrazito blijed, što ukazuje na loše vitalne znakove. Njegov krvni tlak, otkucaji srca i disanje bili su ispod normalnih razina. Nije bilo sumnje da je hitno djelovanje bilo potrebno; trebalo ga je bez odlaganja odvesti u operacijsku salu. Cilj nam je bio oživjeti ga operacijom otvaranja prsnog koša i masažom srca, koja se inače koristi u takvim kritičnim situacijama. Đinđića smo brzo prevezli u operacijsku salu, gdje je brzo pripremljen za operaciju. Cijeli kirurški tim je bio prisutan, uključujući i mene, držeći skalpel. Pažljivom preciznošću napravio sam mu rez na prsima. Kad smo otvorili prsnu šupljinu, suočili smo se sa značajnom količinom nakupljene krvi. Identificirali smo mu veliku ranu šest puta dva centimetra na desnoj strani srca, kao i jednu manju na suprotnoj strani. Te ozljede smo brzo sanirali. Unatoč našim naporima u izvođenju masaže i reanimacije, nije bilo odgovora. Isti nedostatak uspjeha primijećen je pri pokušaju nadoknade krvi i drugih tekućina. Ristić prepričava te događaje.
Prema njegovim riječima, Đinđić je tada imao veliko krvarenje. Zbog nepostojanja bilo kakvih vidljivih ozljeda na tijelu, osim ulaznih i izlaznih rana od metka, bila nam je onemogućena mogućnost utvrđivanja događaja koji su se zbili. Kako bismo dobili daljnji uvid, odlučili smo pregledati želudac. Iznenada je golema količina krvi potekla iz pojedinca. Izvor ovog obilnog krvarenja identificiran je kao jetra, koja se razbila u nebrojene komadiće. Jasno je da je metak teško oštetio ne samo srce, već je djelovao i na okolne organe, konkretno u ovom slučaju, na jetru. Nažalost, pokazalo se da nije moguće zašiti jetru. Pokazalo se zašto su reanimacije bile uzaludne, ispričao je Ristić u intervjuu za “Kurir”. Unatoč pokušajima nadoknade krvi i drugih tekućina, ozbiljnost ozljeda jetre učinila je trud uzaludnim jer je svaka tvar koja je ušla u tijelo brzo izašla kroz oštećeni organ. Bila je to nemoguća situacija. Cijeli postupak nije trajao dulje od sat vremena. U tom kritičnom trenutku život pacijentice mogao je biti spašen trenutnom transplantacijom organa, zahvatom koji nije bio dostupan u vrijeme. Nažalost, nismo imali izbora nego proglasiti pacijenta umrlim.
Ristić je bio posljednji kome je tog dana povjerena odgovornost da čuva Đinđićevo srce. Našao sam se u posjedu srca premijera, situacija s kojom sam se već susretao s brojnim drugim pojedincima. No, moj fokus u tom trenutku bio je na određivanju najpogodnijeg kirurškog pristupa, instrumenta i konca za operaciju Đinđićeva srca. Ishod ovog postupka teško mi je opterećivao misli.
