Umiranje je kao i rađanje prirodan proces kojem podliježu sva živa bića pa tako i mi ljudi. O smrti većina osoba ne voli razmišljati i osjećamo veliku tugu kada izgubimo nekog bliskog. Međutim i smrt je sastavni dio života.
Nakon smrti, proces razgradnje pokreće niz faza koje se odvijaju unutar tijela. Ljudsko tijelo, koje se sastoji od više od 200 kostiju, brojnih mikroba i trilijuna stanica, postupno se raspada nakon što život prestane. Tijekom prvih dana nakon smrti, mikroorganizmi se razmnožavaju i šire tijelom, ispuštajući štetne plinove poput amonijaka i sumporovodika, koji doprinose nadutosti i neugodnom mirisu. Organi koji su uvelike ovisni o kisiku, posebice mozak, počinju kvariti u njegovom nedostatku.
- Budući da moždane stanice otpuštaju vodu, to može dovesti do nakupljanja tekućine u stopalima pokojnika. Iako ljudsko tijelo doživi potpunu dezintegraciju post mortem, jedan organ postoji neograničeno dugo. Ovo intrigantno otkriće zasigurno će vas očarati. Nakon smrti, proces razgradnje započinje unutar nekoliko sati, uglavnom u crijevima. U tom trenutku imunološki sustav prestaje učinkovito kontrolirati prisutnost mikroba, dopuštajući tim mikrobima da izađu iz tijela preko tkiva i potom migriraju u jetru i žučni mjehur.
Dok se ti mikroorganizmi hrane organima, dolazi do zamjetnih promjena u boji tijela. Postupno, tekućine i toksini prisutni u tijelu doprinose daljnjoj obezbojenosti odjeće koju je nosio pokojnik. Na kraju se odjeća kvari, što dovodi do transformacije tijela u tekuću tvar. Tijekom procesa razgradnje, masno tkivo unutar tijela se pretvara u materijal sličan sapunu poznat kao vosak. Konačni rezultat za tijelo – bilo da doživi mumifikaciju ili potpunu razgradnju – ovisi o okolnim uvjetima okoline.
U okruženjima s povišenom razinom vlažnosti, koža u regijama kao što su uši, nos i kapci se suši i potamni, što označava početak mumifikacije. Nasuprot tome, u suhim klimatskim uvjetima, tijelo također može doživjeti mumifikaciju, što rezultira očuvanjem specifičnih ostataka kao što su zubi i šavovi tkanine. U razdoblju od pedeset godina, tkivo se progresivno smanjuje, ostavljajući na kraju samo skeletnu strukturu. Prolaskom vremena u osamdesete, čak i kosti počinju propadati i na kraju se raspadaju u prah.
Ipak, usred ovog procesa propadanja, zubi pokazuju izvanrednu izdržljivost, pokazujući značajnu otpornost na propadanje. Dok prirodna razgradnja koja se odvija u tijelu nakon smrti može izgledati zastrašujuća, ona služi kao bitan aspekt životnog i smrtnog ciklusa svojstvenog prirodnom svijetu. Nakon prestanka bitnih funkcija kao što su otkucaji srca i disanje, tijelo doživljava progresivni slijed fizioloških promjena. Ove promjene predstavljaju tipičnu komponentu procesa propadanja.
Nakon smrti, tijelo prelazi u postmortalnu fazu, obilježenu prekidom metaboličkih aktivnosti, što dovodi do raznih fizioloških i tkivnih modifikacija. Među početnim promjenama uočenim post mortem je rigor mortis, fenomen obilježen ukočenošću mišića koji je posljedica nakupljanja mliječne kiseline. Općenito, mrtvačka ukočenost počinje unutar vremenskog okvira od 2 do 6 sati nakon smrti i može trajati do 48 sati.
Nakon pojave rigor mortis, tijelo prelazi u fazu koja se naziva algor mortis, koja je definirana postupnim padom tjelesne temperature. Kako se tijelo hladi, njegova se temperatura usklađuje s temperaturom okoline. Značaj ovog procesa u forenzičkim istragama je značajan, jer pomaže u utvrđivanju vremena smrti. Razni čimbenici utječu na opseg i brzinu ovih promjena, uključujući temperaturu okoline, vlažnost, prisutnost insekata i mikroorganizama, kao i zdravstveno ili toksikološko stanje pojedinca.
Priznavanje značaja postmortem promjena na tijelu ključno je za forenzičko vještačenje i utvrđivanje uzroka smrti. Forenzički analitičari koriste svoje razumijevanje ovih promjena kako bi identificirali žrtve, utvrdili vrijeme smrti i otkrili potencijalne znakove traume ili bolesti.
