Roditelj ne može biti svako i to se pokazalo nebrojeno puta, a kao rezultat toga ima mnogo napuštene djece. Dana 5. veljače 1994. u bolnivcu u Gnjilanima je stigla beba ostavljena kutiji u ulici Cala Lazzara. Kad je odvedena u bolnicu, dobila je sve što joj je surovost života uzela prvim dahom: ljubav, pažnju, odanost i nadimak Nera, grčka božica hrabrosti. Ovaj nadimak od Milice je učinio pravog ratnika, suprugu i majku, a sada uspješnu književnicu, novinarku i talentovanu glumicu. Posvojena je i nije bila biološko dijete obitelji Nikolić, Svetlane i Ljubiše, što je na najbrutalniji način saznala od svojih vršnjaka tijekom bombardiranja Jugoslavije 1999. godine.
– Imao sam pet godina 1999. kada sam saznala posvojena od klinca s ulice. Čuli su za to od svojih roditelja, pa su započeli mali rat protiv mene. Kasnije sam saznala da sam usvojena s tri i pol mjeseca i da sam rođena na Kosovu. Svetlana i Ljubiša bili su par iz Leskovca koji nisu mogli da imaju decu, ali su bili ispunjeni ljubavlju od trenutka kada su je držali u naručju. Kada im je ispričala što su joj rekli njezini prijatelji, objasnili su joj da oni možda nisu njezini biološki roditelji, ali ona je njihova kći. – Sjećam se, mama mi je to tada jako dobro objasnila i, kako se kaže, dobro sam to prihvatila. Onda mi je mama objasnila da me ne može roditi, nego se pravi da me ima u srcu, a bila je još jedna teta koja me je rodila. Ne bi me mogla zadržati ako oni tako jako ne žele djecu. Ispostavilo se da je Svetlana pronašla pravi način da ublaži te nezasitne i bolne osjećaje koji nastaju kada netko udari po najranjivijem mjestu u vašem biću. No, rana i dalje ostavlja ožiljak s kojim mora naučiti živjeti. Tko su joj biološki roditelji, odakle je, tko je, počela se pitati u adolescenciji. Prvi pokušaj odgonetanja svih detalja bio je bezuspješan, no slagalica se polako počela slagati.
– Bilo mi je teško doći do tih dokumenata, sva su mi vrata bila zatvorena. Sve je bilo sumnjivo, a kasnije sam saznala da je moj otac bio utjecajna osoba na Kosovu i da je navodno sve to zataškavao. Jednog dana odlučila je potražiti po društvenim mrežama. U Facebook grupi posvećenoj Gurneeland status koji je ostavila proširio se poput požara. Ubrzo su počele stizati prve poruke. – Imala sam 18 godina kada sam anonimno objavila svoju priču preko Facebook grupe pod nazivom “Gnjilane”. Počeli su se javljati svi koji su se sjećali incidenta. . Samo mi je jedan stariji novinar rekao da se sjeća da je novinska agencija objavila otkriće bebe. Međutim, nisam ga našla. Ponovno je počela zvati centar za socijalni rad. Tijekom jednog takvog razgovora nehotice je otkrila kako je i gdje otkrivena. Ovo joj je saznanje pomaknulo tlo pod nogama.
Na kraju mi se javila izuzetno bezobrazna djelatnica centra koja mi je besramno rekla: “Zašto tražiš smeće koje si ostavila pored kante?”. Tad sam prvi put čula tu informaciju. Ubrzo je posjećivala rodbinu svoje biološke majke prije nego što je zapravo razgovarala s njom. A da bi saznala tko joj je majka, morala je razgovarati sa sedam žena koje su svoju djecu napustile na Kosovu. Isprva nije htjela priznati da je žena koju je otkrila njezina majka. Na pitanje “zašto” dobila je odgovor da je to morala učiniti jer nije imala podršku bračnog partnera ili najbliže rodbine. – Nije bila maloljetna, ali mi je rekla da je to morala učiniti zbog biološkog oca. On je u to vrijeme bio oženjen i služio je na Kosovu, a ona nije imala podršku roditelja. Morala je učiniti kako joj je rečeno. Trenutno živi u jednom gradu u Srbiji. Nisam sigurna da njezin sadašnji muž i djeca znaju što je učinila. Sve što je proživjela u životu do danas učinilo je Milicu snažnom ženom, a sve svoje tuge i strahove pretače u riječi. Kroz svoje romane pokazala je nevjerojatan dar za pisanje koji nije prošao nezapaženo. “Krivac” na kojeg je ukazala bilo je njezino životno iskustvo.
