Ljudsko tijelo ima svoje osnovne potrebe a pored na primjer hrane i vode tu spadaju i intimni odnosi. U velikom broju brakova dođe do udaljenosti između partnera i ljubav vode rijetko.
Brak nadilazi rutinsko postojanje para; obuhvaća više od pukog suživota, dijeljenja odgovornosti, odgoja djece i pravljenja planova. U svojoj srži, brak utjelovljuje povezanost. Služi kao utočište u kojem pojedinci doživljavaju da su viđeni, prihvaćeni i poželjni, kako na emocionalnoj tako i na fizičkoj razini. Kako se ta intimnost počinje smanjivati, problemi ne nastaju trenutno. Umjesto ispada, slijedi tiho razdvajanje – postupna tišina koja se proteže između partnera svakim danom. Nedostatak intimnosti možda neće biti lako vidljiv.
Često se manifestira sporo, karakteriziran nedostatkom nježnih zagrljaja, nedostatkom iskrenih pogleda, udaljenih dijaloga i rijetkim fizičkim kontaktima. Unatoč ispunjavanju obaveza i vanjskom izgledu funkcioniranja obiteljskog života, emocionalna povezanost između partnera postupno se smanjuje. Ovo stanje ne uzrokuje trenutnu bol; međutim, njegovi su učinci trajni. Kada pojedinci spomenu “bez intimnosti”, prevladavajuća asocijacija uglavnom je isključivo na prekid seksualnih odnosa. Međutim, istinska intimnost unutar braka obuhvaća mnogo više od ovog jedinstvenog aspekta.
Manifestira se u svakodnevnoj bliskosti koja se očituje u naizgled sporednim gestama – kao što je poljubac prije odlaska na posao, nenadani zagrljaj ili polaganje ruke na partnerovo koljeno dok sjedimo zajedno. Intimnost utjelovljuje osjećaj međusobne pripadnosti, potičući vezu koja traje čak i u nedostatku razgovora ili fizičkog dodira. U njegovom nedostatku, brak riskira da postane emocionalno prazan. Nedostatak fizičke blizine dovodi do odgovarajućeg gubitka emocionalne sigurnosti.
Partneri prestaju komunicirati svoje misli, osjećaje i strahove. Umjesto da funkcioniraju kao saveznici, pretvaraju se u suputnike kojima nedostaje istinska povezanost. Izraz “mi” smanjuje se u učestalosti tijekom rasprava, sve više ga zamjenjuju “ja” i “ti”. Čak i dok živite u istom kućanstvu, može se pojaviti osjećaj usamljenosti. Ova usamljenost, kada je dožive dvije osobe, često se pokaže bolnijom od samoće. Neuobičajeno je da obje osobe u vezi istovremeno dožive gubitak želje za intimnošću.
- Češće jedan partner čezne za blizinom, a drugi se povlači. Takva ponašanja poput odbijanja, šutnje ili zanemarivanja partnerovih potreba rezultiraju emocionalnom boli, osjećajima odbačenosti i ogorčenosti. Posljedično, napetost zamjenjuje nježnost, a umjesto fizičke povezanosti nastaje barijera. Ova se barijera širi svakim danom. Kada vas osoba s kojom dijelite život i ljubav prestane fizički dodirivati, grliti ili gledati u vas s toplinom, postaje prejednostavno početi preispitivati vlastitu vrijednost.
Pojedinci se mogu zateći kako razmišljaju o mislima kao što su: “Više nisam privlačan”, “Nedostaje mi vrijednost” ili “Mora da postoji neka druga osoba”. Takva razmišljanja ne samo da potkopavaju samopouzdanje, već stvaraju i veću odvojenost između partnera. Osoba se povlači, sumnja u sebe i postaje emocionalno povučena – što rezultira time da brak još više tone u stanje tišine. Nedostatak intimnosti stvara emocionalni vakuum. U takvom vakuumu pojedinci često traže ispunjenje negdje drugdje.
Ta se potraga ne manifestira nužno kao neposredna fizička nevjera; nego može započeti pružanjem pažnje, topline i razumijevanja iz vanjskog izvora. U početku se ova interakcija može činiti bezopasnom – u obliku razgovora, poruke ili izraza empatije – ali može brzo eskalirati u emocionalnu izdaju i, potom, fizičku nevjeru. Jednom kada se to dogodi, vraćanje povjerenja postaje iznimno teško. U nedostatku intimnosti, razmjene između partnera postaju odvojene i mehaničke.
Rutinski upiti poput “Jesi li platio račune?”, “Tko je dužan pokupiti dijete?” i “Što je za ručak?” dominiraju dijalogom. Spontana pitanja poput “Kako si?” ili “Što vam zaokuplja misli?” smanjiti učestalost. Kao rezultat toga, emocionalna dubina nestaje, što dovodi do odnosa koji se čini samo operativnim, a ne istinski proživljenim. Prisutnost fizičkog dodira, uključujući zagrljaje i intimnost, značajno pridonosi mentalnom blagostanju. Oslobađanje hormona kao što su oksitocin i serotonin igra ključnu ulogu u ublažavanju stresa, tjeskobe i depresije. U nedostatku takvih fizičkih interakcija, pojedinci mogu doživjeti duboki osjećaj praznine.
Mogu se pojaviti osjećaji izoliranosti, bezvrijednosti i emocionalnog umora. U braku lišenom intimnosti, postoji povećani rizik od razvoja simptoma depresije i anksioznosti, što zauzvrat komplicira napore za pomlađivanjem veze. Najopasnija faza događa se kada se parovi priviknu na brak lišen intimnosti. Kako emocionalna udaljenost postaje prihvaćena kao “normalna”, odsutnost fizičke povezanosti prestaje izazivati bol, razvijajući se umjesto toga u ravnodušnost. Seksualna privlačnost se smanjuje, fizički dodir se zanemaruje, a emocionalna toplina se povlači u sjećanje. Prema tome, ljubav se ne gasi naglo; nego se postupno smanjuje, naposljetku postajući neprepoznatljiv.
U nedostatku intimnosti, brak se pretvara u dogovor sličan onom dvoje cimera koji rješavaju odgovornosti bez emocionalne povezanosti. Uzbuđenje zajedničkih težnji nestaje, kao i osjećaj izgradnje nečeg značajnog unutar veze. Dok partneri mogu održavati formalnu zajednicu, često vode živote koji teku paralelno jedan s drugim. Takvi brakovi često traju zbog čimbenika kao što su djeca, financijska stabilnost ili strepnja u vezi s promjenama, umjesto da ih održava ljubav.
Bez obzira na dob, djeca percipiraju nedostatak topline u kućanstvu. Nije potrebno da svjedoče svađi ili dožive razvod; već je dovoljna puka prisutnost hladnih pogleda, tišina tijekom obroka i nedostatak naklonosti. Komunicira im se takvo okruženje, utječući na njihovo shvaćanje ljubavi i partnerstva. U obiteljima u kojima je intimnost manjkava, djeca mogu razviti osjećaje nesigurnosti, emocionalne odvojenosti i straha od obveze.
