Beograđani poebno oni stariji jako dobro pamte njegovo ime. Vuk Bojović, profesionalni kipar, svoj zanat posvetio je izradi skulptura. Kao umjetnik koji je djelovao samostalno, izradio je tridesetak bista značajnih javnih osoba, koje su bile strateški raspoređene po prostranom prostoru bivše Jugoslavije. Od 1982. do 1986. godine bio je direktor Više komercijalne škole u Beogradu. Potom je do smrti bio direktor Zoološkog vrta u Beogradu.
Autor brojnih novinskih članaka na temu životinja i njihovog ponašanja, odigrao je ključnu ulogu u osvajanju priznanja za Beogradski zoološki vrt, uključujući i prestižni Grand Superbrand Srbije 2007. godine. 1. svibnja 1986. preuzeo je dužnost direktora Zoološkog vrta u Beogradu, gdje je zatekao tešku situaciju. Životinjska kolekcija zoološkog vrta bila je vrlo manjkava, sastojala se od samo otprilike šezdeset životinja, uključujući ptice. Ograđeni prostori i objekti bili su u zapuštenom i zapuštenom stanju, s dotrajalim kavezima i raspadajućom infrastrukturom. Zapuštene staze i zarasle zelene površine prepune korova zlokobno su nagovještavale skoru propast zoološkog vrta. S uskim krugom pojedinaca koji su dijelili njegova uvjerenja, novoimenovani ravnatelj krenuo je u potragu za suradnicima i dobročiniteljima, shvaćajući da bi bez njihove podrške zahtjevan pothvat od samog početka bio predodređen na neuspjeh. Pun ambicije, kreativnosti i mnoštva ideja, nije gubio vrijeme da svoje vizije provede u djelo. Mediji, a potom i šira javnost zainteresirali su se za ovaj razvoj događaja. Početni korak koji je poduzeo bio je “otvoriti brane”. Sredstvima prikupljenim od prodaje ulaznica tada se upravljalo na logičan način. Kako u Vrtu nije bilo postojećih smjernica, trebalo je uložiti napore da se one uspostave. To je uključivalo implementaciju sustava organizacije radnih prostora, usvajanje pravila o osobnom dohotku, a kasnije i uvođenje propisa koji se odnose na disciplinsku i financijsku odgovornost. Pridržavajući se ovih smjernica, direktor Bojović uspješno je eliminirao neproduktivne pojedince i regrutirao svježe, mlade talente. Zaduženja su raspoređena i postupno se stanje u Vrtu počelo popravljati.
Povodom desetogodišnjice njegove smrti, osvrćemo se na život Vuka Bojovića, cijenjenog direktora Zoološkog vrta u Beogradu, koji je bio nadaleko poznat po svom dobrotvornom i humanitarnom radu. I nakon njegove smrti ne prestaju da odjekuju priče o Dorćolu, gde je 28 godina života posvetio brizi o poznatim i neznanim životinjama, a kutak koji je osnovao stoji i danas. Iz dva odvojena braka, Vuk je blagoslovljen darom roditeljstva četvero djece. Luka Bojović, pokojni Nikola i Marija bili su potomci njegovog prvog braka s Anđelkom Bojović, dok je iz drugog braka s novinarkom Vesnom Radović dobio kćerku Mašu, koja je procvjetala u vječnoj viziji ljepote.
Maša Radović, kćerka Vuka Bojovića, danas je vrlo uspješna osoba. Diplomirala je kazališnu redateljicu i radi kao novinarka u redakciji Sputnjik Srbija. Također, prepoznata je i kao autorica i voditeljica popularne emisije “Maša i …”. Sa svojim predanim pratiteljima često dijeli fotografije snimljene tijekom svojih intervjua. Iako je odrastala bez ljubavi pokojnog oca Vuka Bojovića, Maša, najmlađe dijete, uspješno je prokrčila vlastiti put do uspjeha. Osim njezinog cvatućeg profesionalnog života, njezine objave na društvenim mrežama otkrivaju njezinu predanost brizi o sebi, strast prema putovanjima, česta druženja s prijateljima i jednu nepobitnu činjenicu: duboku ljubav prema životinjama nedvojbeno je naslijedila od oca. Važno je podsjetiti da je život Vuka Bojovića bio obilježen ogromnom tragedijom. Njegov sin Nikola, mlađi od njih dvojice, tragično je ubijen 28. travnja 2013., nešto više od godinu dana prije očeve smrti. U tom razdoblju mladi Nikola, opterećen brigom o svom bolesnom ocu Vuku, kreće na put do trgovine, nesvjesno nailazeći na napadače na svom putu. Tijekom pogreba, Vuk je prišao Džeju, bliskom obiteljskom prijatelju, i od srca ga zamolio da ispoštuje posljednju želju svog pokojnog sina pjesmom “Nedelja”. S neizmjernom hrabrošću, pjevač je to poslušao, boreći se da smogne snage da oslobodi svoj glas, a prisutni su bili svladani emocijama, podlegavši suzama već od prvih stihova pjesme.
