Novak Đoković je prije par dana primio nagradu za najboljeg sportistu svijeta i to po peti put a tu je bila i njehgova porodica, roditelji, braća i supruga Jelena. O njima svima se zna jako puno ali porijeklo majke Dijane je interesantno za javnost.
Zdenko Žagar, otac Dijane Đoković, rijetko se viđa u javnosti, a rijetkost je da se obraća medijima. Živi na mjestu daleko od svjetla reflektora, ispunjen ponosom na svog unuka i njegova izvanredna postignuća. S velikim uzbuđenjem željno prati utakmice i strastveno navija za njega. Jednom prigodom izrazio je iskrenu želju za češćim susretima sa svojim voljenim članovima obitelji.
Živeći u beogradskom naselju Čukarica, nalazi se u stanju duboke samoće nakon smrti druge supruge 2017. Dok on izražava spremnost da razgovara o nasljedniku, obitelj zadržava diskretan stav, izbjegavajući bilo kakav oblik javne promocije .
“Iako bih bio više nego voljan povinovati se, moja obitelj mi je nametnula strogu zabranu da se bavim bilo kakvim oblikom oglašavanja. Zbunjen sam što ih točno ljuti kada prenosim informacije na ugodan i direktan način, no oni su nepokolebljivi zabrani mi da to učinim. Njihov je odgovor bio prilično intenzivan, jer sam se našao na udaru njihovog bijesa.” Ovu zabavnu anegdotu Zdenko je podijelio sa “Skandalom”, tiskom čija je kći igrom slučaja rodila teniskog svjetskog prvaka.
Živeći u osami, izrazio je svoju zahvalnost za prisutnost bilo kakvog druženja, jer mu ono donosi osjećaj zadovoljstva.
“U ovom prostoru sam samo ja, okružen knjigama i fotografijama koje krase zidove. Djeca su se odvažila u svoje carstvo. Djed Novaka Đokovića ispričao je da se razveo od prve supruge, koja je Dijanina majka, i druge supruge, koja živio sa mnom, nažalost preminuo 2017. Od tada sam u samoći, zato me svaki oblik druženja veseli.”
Otvoreno priznaje da mu kći Dijana nikada neće moći oprostiti razvod od njezine majke.
“U našoj obiteljskoj dinamici odvijalo se mnoštvo događaja. Imao sam ograničenu ulogu u Novakovom odrastanju zbog četverogodišnjeg boravka u Prištini prije njegovog rođenja. Dok sam ja boravio u Beogradu, tamo su ostali moja bivša supruga i djeca, a ja posjećivao bih ih vikendom. Međutim, okolnosti su se promijenile i ja sam se udaljio od svoje obitelji, ali to nije bilo dovoljno da sam ja odgovoran za razvod Ipak, čvrsto vjerujem da je razvod zajednička odluka, da obje strane dijele odgovornost, ali takva je stvarnost.
Prekinuvši razna nagađanja o njegovom podrijetlu, uspio je razjasniti sve nedoumice.
“Nacionalnosti sam Hrvatica, a rođen sam u Vinkovcima. U tom istom gradu imao sam zadovoljstvo upoznati svoju bivšu suprugu, koja je ujedno i Novakova baka. Oboje smo bili časnici stacionirani tamo, a to je bilo u to vrijeme Na kraju sam se preselio u Beograd dok je ona završila školovanje, a kada mi se pridružila, odlučili smo se vjenčati naše dvije kćeri, Dijana i Sanda. Ovo je priča koju je ispričao Zdenko.
No, Dijana je otvoreno priznala da njezina vjera u Boga nije nastala tijekom njezinih godina odrastanja.
“Dijana dijeli da se njezini roditelji, iako su odrasli pod utjecajem partije i komunizma, izjašnjavaju kao katolici. Smatraju se Jugoslavenima. Tijekom odrastanja, Dijana nije odgajana s vjerom u Boga i nije sudjelovala u proslavama Uskrsa ili Božića. Kao Zbog toga nije mogla prenijeti te tradicije na svoju djecu, jer ih u Srđanovoj obitelji također nisu podvrgli drugom krštenju zbog ograničenja.”
Na zahtjev Srđanove majke dogovorili su krštenje koje će obaviti zajedno.“Tijekom završne faze njezina života, Srđanova majka Stanka, koja se borila s rakom kostiju, izrazila je želju da joj se djeca krste prije njezine smrti. To je kod Srđana potaknulo znatiželju o tome kako bi se mogao krstiti, s obzirom na to da je katolički odgojen unatoč tome što je živio u Srbiji. Iako nije kršten u katoličkoj crkvi, Srđan se i dalje osjeća povezanim sa svojim korijenima.”
Nakon što je rodila drugog sina, otkrila je urođenu transformaciju u sebi koja se dogodila spontano.
“Unatoč sve većem pritisku koji je bio na mene, shvatila sam da se sve više udaljavam od donošenja odluke. Na kraju su me oslobodili svog utjecaja. Kad sam rodila Marka, dogodila se duboka transformacija u meni. U tom trenutku sam nedvosmisleno izjavio: ‘Spreman sam za krštenje, a želim da i moja djeca budu krštena’. Stoga smo donijeli zajedničku odluku da se sakrament podvrgnemo u svibnju 1992. godine, upravo u drevnoj Žičkoj crkvi.”
Tijekom događaja obratio mi se svećenik i zatražio da otkrijem svoje ime. Kad sam spomenula Dianu, reagirao je iznenađeno i rekao mi da to nije u skladu s pravoslavnom tradicijom, nego s rimokatoličanstvom. Nastavio je obilaziti oko oltara tri puta prije nego što se vratio kako bi dalje razgovarao o tome.
- Tada mi je palo na pamet da katolici imaju i krsno i građansko ime. Imajući to na umu, predložio sam svećeniku da bih mogao zadržati svoje ime, ali i prihvatiti crkveno ime, izražavajući mu svoju naklonost. Na moje zadovoljstvo, pristao je na ovaj dogovor.
Uz pomoć supruga Srđana, Dijana je donijela važnu odluku o svom crkvenom imenu, koja je rezultirala krštenjem i usvajanjem tradicionalnog srpskog imena Milica, koje i dan danas ponosno nosi.
