Miki Manojlović je jedan od najpoznatijih glumaca na našim prostorima koji je odigrao veliki broj uloga po kojima će ostati zapamćen zauvijek. On je svoj privatni život krio od očiju javnosti i samo je u rijetkim trenucima govorio o njemu. Sin Mikija Manojlovića mlađi je izdanak dramskog umjetnika koji je svojedobno karijeru započeo u Francuskoj.
Kroz šezdesetak projekata Miki je pokazao svoje iznimno glumačko umijeće, a kroz cijelo to vrijeme nepokolebljivo uz njega, puna nepokolebljivog ponosa, ostala je supruga Tamara Vučković, čija je majka Zagrepčanka. Iako je puno mlađa od Mikija, Tamara, koja je također glumica, rado je svoju karijeru stavila na čekanje kako bi uzdržavala supruga, pokazujući da je godine ne zanimaju.
Za njih su te godine obilježene ratom. Čim je sukob počeo, novopečeni par donio je odluku da će napustiti domovinu i započeti novi život u inozemstvu. Tamo su dočekali svog voljenog sina Ivana, utjelovljenje njihove trajne i strastvene ljubavi koja žarko gori do danas.
Kako je Miki nastavio svoj put i postao aktivniji nego inače, njegova partnerica je po povratku u Srbiju donijela odluku da se bavi menadžerskom ulogom u kojoj se do sada odlično snašla.
Naime, obnaša cijenjenu dužnost ravnateljice Jugoslavenskog dramskog pozorišta, koje slovi za jedno od tri najbolja kazališta u zemlji.
U Mikijevom drugom redu veliku ulogu igra velika međusobna podrška, ali i ljubav i sloga unutar njihove obitelji. Dok je glumački par poznat po transparentnosti i otvorenosti u intervjuima, o njihovom nasljedniku Ivanu u medijima i na internetskim platformama nema dovoljno informacija.
Za razliku od ćerke Čarne, koja je rediteljka i česta pojava na televiziji, sin Mikija Manojlovića opredelio se za miran život, daleko od pažnje fotoreportera i glamura crvenih tepiha.
Tijekom svojih tinejdžerskih godina pokazivao je jasan nedostatak interesa za ono što se obično naziva popularnošću, aktivno ju je izbjegavao do te mjere da je apstinirao od posjećivanja kazališnih predstava.
Oca je, kaže Miki, imao priliku vidjeti samo dva puta, oba puta u Zagrebu, a drugi put je o njemu stvorio sasvim drugačiju percepciju.
Imao me priliku u dva navrata vidjeti u kazalištu. Jedan od takvih bio je na premijeri “Kralja Leara” u zagrebačkom HNK, što je bio njegov prvi posjet zagrebačkom kazalištu, iako je već bio u tom gradu. Zanimljivo, moja svekrva, kao i njegova sestrična i sestrična su iz Zagreba. Dok je promatrao moju izvedbu, okrenuo se prema meni i uzviknuo: “Cale, nisam imao pojma da imaš takav talent!”
Dramski umjetnik je u izjavi za medije iskreno istaknuo kako mu nedostaje iste razine strogoće prema Ivanu, usporedivši to s vlastitim ocem, ističući kompleksnost njihovog odnosa prije nego što spomene Ivanovo zanimanje.
Inzistira da se držim njegovog rada, koji ostavlja neizbrisiv dojam, sličan dokumentiranju dubina njegova unutarnjeg svijeta. Objavio je tri pjesme, a sve je sam skladao. On je u potrazi za vlastitim putem.
Njegova je poezija u ovom trenutku zaista izvanredna, iako još uvijek uspijevam izvući njegove misli s njegovih usana. Mlađa generacija zapravo ne shvaća značenje njegovih riječi, zaključio je u intervjuu.
BIOGRAFIJA:
Glumački par Zora i Ivan dočekali su u Nišu na svijet svog sina Mikija Manojlovića. Mikijeva majka je otkrila da se dok ga je porađala suočila sa situacijom opasnom po život. Liječnici su je obavijestili da je iznimno rijetka pojava da i majka i beba prežive, a samo jedan od tisuću slučajeva rezultira tako pozitivnim ishodom.
Nakon što su izrazili želju da imaju šestero djece, njegovi su roditelji otkrili da im je planove poremetila kada mu je majka teško oboljela od tuberkuloze, prikovavši je za krevet na dvije godine.
Njegovi su roditelji otkrili da žele imati obitelj sa šestero djece, no nažalost, zdravlje njegove majke se pogoršalo kada je oboljela od tuberkuloze. Ta ju je iscrpljujuća bolest prikovala za krevet na dvije godine. Brigu o Mikiju preuzela je njegova baka Marie, Francuskinja koja je bila jako posvećena tome da njezini unuci uvijek budu besprijekorno odjeveni.
U godinama nakon rata činila je koliko je mogla da ih opskrbi, čak je prodavala i muževljeva odijela kako bi djeci kupila nova. Upravo u tom bliskom odnosu Miki je razvio svoju sposobnost da govori francuski, jer je sa svojom bakom komunicirao isključivo na njenom materinjem jeziku.
Miki je od samog početka pokazivao duboku fascinaciju glumom, što ga je učinilo pravim djetetom kazališta.U niškom pozorištu imali smo luksuz da imamo sve, pa i toplu vodu. U pauzama sam se brinula o sinu, presvlačila ga i čuvala u svlačionici.
Miki je oduvijek bio duboko vezan za kazalište, a mi smo se pobrinuli da njegovo sretno djetinjstvo prođe prvenstvo iznad svega. Osigurati mu odgovarajuće obroke – doručak, ručak i večeru – bio je prioritet, uz obasipanje ljubavlju.
