Danas se malo vraćamo u prošlost kada je Srbija bila pod turskom okupacijom. Mara Branković, prekrasna kći despota Đurđa, postala je druga srpska princeza koja se udala za turskog sultana, nakon Olivere. Međutim, za razliku od Olivere, Marin utjecaj na njezina muža bio je ograničen, djelomično zbog toga što je Murat II preferirao muškarce. Unatoč tome, njezina je životna priča nedvojbeno zadivljujuća i lako bi se mogla adaptirati u zadivljujući filmski serijal.
Rođena 1418. godine u Vučitrnu, Mara, kći despota Đurđa Brankovića i unuka Vuka Brankovića, u mladosti se našla na osmanskom dvoru. Postala je druga žena turskog sultana Murata II i živjela je u njegovom haremu. Prema narodnoj pjesmi, mlada je djevojka u djetinjstvu doživjela tešku bolest. U znak zahvalnosti prema Bogu i starcu Joanikiju za izvanredno ozdravljenje, njen otac sagradio je samostan nazvan Devičin ili Devič, u čast ozdravljenoj djevojci. Narodni pjesnik ističe Marinu iznimnu ljepotu, proglašavajući da ona nadmašuje sve ostale u sedam vlaških kraljevstava, pa čak i u cijelom golemom turskom carstvu. Dolaskom na položaj vladara u Srbiji, despot Đurađ je zajedno sa svojom ženom Jerinom donio stratešku odluku da interese naroda čuva bračnim savezom s turskim sultanom Muratom II. Uvjeti mirovnog sporazuma s Muratom II. pokazali su se izazovnijim od onih nakon Kosovske bitke. Danak koji se duguje Osmanlijama znatno je povećan, dok je teritorij pod srpskom kontrolom znatno smanjen. U znak velikodušnosti, Murat je dopustio Đurađu da osnuje novu prijestolnicu u Smederevu, jer je izgubio kontrolu nad Kruševcem i Beogradom. Kao dio uvjeta za postizanje novog mirovnog sporazuma s Osmanlijama, zahtijevalo se da Đurđeva kći Mara bude udana za sultana Murata II i da potom uđe u harem.
Da bi osigurali svoj brak, Đurađ i Jerina su dobili zadatak da prikupe pozamašan miraz od 600.000 dukata, što je svota koja je premašivala desetogodišnji danak koji je Đurađ plaćao Turcima od 1428. godine. Godine 1436. Murat II ponovno je stupio u brak, ovoga puta s Marom, koja mu je postala druga i posljednja žena nakon prethodnog braka s Halimom. Na temelju procjena, vjerovalo se da je Sultan bio 13 do 16 godina stariji od Mare. U vrijeme njihove zajednice imao je 32 godine, dok je Mara imala između 16 i 19 godina. Opisi Sultana opisuju ga kao skromnu osobu koja izvana nije pokazivala svoju moćnu poziciju. Nasuprot tome, Marin brak s osmanskim gospodarem nije bio sretan, uglavnom zbog njegove sklonosti muškom društvu umjesto ženskom. Prema povjesničaru Nikoli Giljenu, autoru knjige, rašireno je mišljenje da je Murat II vjerojatno bio biseksualac, ako ne i homoseksualac, te da se upuštao u seksualne odnose sa ženama isključivo u svrhu prokreacije.
Prema kazivanju Stojana Novakovića iz 1893. godine, Murat je imao osobitu sklonost sodomskoj zabludi, zbog koje je držao grupu od 25-30 mladića. Nažalost, Mara, kao i Olivera, nije mogla značajnije doprinijeti Srbiji zbog nižeg položaja na osmanskom dvoru u odnosu na svoju stariju rođakinju. Dugo vremena ostala je posve pasivna, sve do 1441. godine kada je Murat izdao naredbu da se oslijepe njezina braća Grgur i Stefan, koji su obojica bili u zarobljeništvu Osmanlija. Nažalost, Mara nije uspjela u pokušajima da ih izbavi od tragične sudbine. Konkretno, sultan Murat je izrazio spremnost da ispuni njenu molbu; međutim, pogubljenje je brzo izvršeno, zbog čega je glasnik s naredbom o odbijanju zakasnio. Mara je, baš kao i njezina baka-teta Olivera, zadržala nepokolebljivu odanost svojim kršćanskim uvjerenjima i odlučila ne imati potomstvo s Muratom II. Ostali su neizvjesni detalji oko toga je li i ona, poput Olivere, bila podvrgnuta liječničkom zahvatu radi osiguranja kontracepcije.
Promakla joj je spoznaja o njenoj ulozi majke, ali joj je na to ponovno skrenula pozornost neizmjerno divljenje i poštovanje koje je iskazao Muratov nasljednik, Mehmed II Osvajač. Mara je imala dvojaku ulogu i kao njegovateljica i kao odgajateljica princa Mehmeda, jer je njeno znanje daleko nadmašivalo znanje njegove majke, koja je bila robinja. Nije stoga čudo što Karlovačko rodoslovlje bilježi Maru koju je car Mehmed milovao i cijenio, kao svoju majku. Nakon Muratove smrti 1451. godine, Mehmed je dopustio svojoj maćehi da se vrati u Srbiju, velikodušno joj dajući u miraz krajeve Toplicu i Dubočicu. Unatoč tome što joj je ponuđena prilika da postane bizantska carica, Mara je odbila bračnu ponudu Konstantina XI Paleologa, koji je bio udovac bez djece. Odbila je udvarača, navodeći kao razlog zavjet da se više nikada neće udati. Takva je bila situacija. Utjehu je potražila u crkvi. Iako je posjedovala kvalitete izvanredne utemeljiteljice, nije izabrala put redovnika. Uprkos općeprihvaćenoj zabrani ulaska žena na Svetu Goru, ona je tamo ostala i ponudila svoju pomoć manastirima Hilandar, Sveti Pavle i Vatoped.
