Spisateljica Vedrana Rudan je mnogima postala omiljena pojava u emisijama i video snimcima zbog svog inteligentnog i britkog smisla za humor. Međutim, nju je nedavno snašla nesreća sa opakom bolešću i danas otkrivamo dosta o tome.
- U svojoj nedavnoj kolumni Vedrana Rudan podijelila je svoju osobnu bitku s rakom, a pritom se osvrnula i na različite predrasude s kojima se mnoge žene susreću. Razmišljanja o životu s rakom uvijek su prisutna. razumijem! razumijem!
RAZUMIJEM! Naglasak bi trebao biti na njegovanju pozitivnih misli, a ne na razmišljanju o raku, fokusirajući se umjesto toga na lijepe aspekte života. Što čini ljepotu? Mirovina od 460 eura, s obzirom na to da lijekovi koštaju 100 eura, a pregledi ukupno 640 eura? Ima li radosti imati muža koji je živahan i nesvjestan da vam samo jedna misao ispunjava um?
Danas sam preko interneta kupila jaknu veličine L za 32 eura i pitam se može li to biti nešto ugodno, pogotovo jer sam smršavila deset kilograma. Osim toga, naišla sam na izjavu jednog uglednog novinara koji radosno tvrdi da su nam djeca najveća radost i bit našeg postojanja. Razmišljajući o vlastitom djetetu, pitam se je li moj život ikada uistinu imao smisla. Čini se da nije.
- Jesam li učinio sve što sam mogao da ga podržim na svakom koraku? Mislim da jesam. Ipak, ovo dijete do kojeg mi je jako stalo, nije moglo odvojiti ni petnaestak minuta da me posjeti tijekom četiri mjeseca bolesti?!
Da budem potpuno iskren, čini li me to tužnim? Ni najmanje. Telefonski poziv smatra se sastankom. Prijatelj mi je preporučio da se posavjetujem s psihijatrom i da probam. Psihijatar? Nikada ga prije nisam posjetio. Možda mi nije dobro; uostalom, čini se da svi danas pate od depresije.
Ako se sada ne osjećam ovako, kada bih to mogao osjećati? Pretpostavljam da ću uzeti neke lijekove i potražiti sreću. Nema veze. Psihijatar mi je rekao da nisam depresivan. “Što te muči?” upitao je. “Smatram da sam bez ikakve motivacije za bavljenje aktivnostima. Dani mi prolaze ležeći, gledajući serije, čitajući knjige i povremeno s nevjericom zureći u kaos koji me okružuje.”
“Zašto je to važno? Kome ste odgovorni? Ako sada ne slijedite ono što želite, kada ćete?” “Budući da je odrastao u strogom kućanstvu, moj bi otac uvijek primjećivao knjige razbacane po stoliću za kavu u dnevnoj sobi, lijekove ostavljene na stolu i sudoper pun posuđa koje bi moj suprug na kraju stavio u perilicu posuđa, čak i iako sam se mogao sam pobrinuti za to.”
- “Mogu vas uvjeriti, vaši roditelji i svi ostali u vašem timu nikada vam neće doći na vrata i izraziti svoju frustraciju zbog nereda. To su samo misli u tvojoj glavi koje trebaš ostaviti po strani… “Policija?”
“Vedrana, imamo unutarnje glasove koji nam diktiraju kako se trebamo ponašati da bi nas smatrali ‘dobrima’. Treba ih zanemariti”, iako se suzdržao od izraza “zanemaren” jer je džentlmen. “Što te još muči?” “Dijete. Ali to je problem koji se ne može riješiti… Podijelio sam pojedinosti s njim. “Kako se mogu osloboditi ove priče?” upitao je.
“To je sasvim jednostavno. Ne možete promijeniti svoje dijete, ni sada ni u budućnosti, ali možete promijeniti sebe. Prihvatite realnost situacije, smanjite svoj emocionalni intenzitet i suočite se s vlastitim narcizmom. Prestanite si govoriti: “Kako se ovo moglo dogoditi meni, meni, meni?” Dogodilo se i sada morate odabrati kako ćete komunicirati ili hoćete li šutjeti kako biste učili na svojim pogreškama. Rak je stalno prisutan u mojim mislima.
“Zašto?” Kakvo fascinantno ispitivanje. “Zato što je teško, zato što su stope preživljavanja niske, zato što želim živjeti…” “Biste li se osjećali zadovoljnije da imate ‘bolji’ oblik raka, onaj sa stopom izlječenja od 95%?” – Da, doista bih se osjećao zadovoljnije. “I ne razmišljate li o šansi da budete dio tih 5%?
Jutros sam se našao zavaljen u fotelji, zadubljen u emisiju o dva brata koji su se obračunali sa svojim roditeljima zlostavljačima, a sada su iza rešetaka; Želim im slobodu. Dok sam otvarao limenku punu bombona u obliku badema — poklon od prijatelja iz Pariza — mačka je zurila u mene, nadajući se keksima. Unatoč nemiru oko mene, osjećao sam osjećaj mira u sebi. Možda ja pripadam onih rijetkih 0,00001%?
Onda me nazvala majka, poznata po svojoj bezobrazluku. “Uvijek si bila glupa, kćeri moja.” Uzvratio sam: “Idi dovraga, murjače”, prisjetivši se savjeta mog prijatelja psihologa. Vedrana Rudan poznata je po svom “oštrom” jeziku, često pristupajući suvremenim temama na jednostavan način. Dodatno, domaća publika je sklona kritizirati zbog česte upotrebe psovki u javnom diskursu.
