Glumice Dušice Žegarac se sjećaju oni malo stariji a glumila je u kultnim jugoslovenskim filmovima. Njne privatni život je bio uzbudljiv poput filma a u jednom intervjuu je govorila o različitim temama i stvarima o kojima javnost nije znala mnogo.
Dušica Žegarac izvršila je značajan utjecaj na filmove crnog vala i nastavila utjecati na buduće generacije značajnih filmaša. Značajnija ostvarenja u okviru ovog žanra su “Buđenje štakora” (1967) u režiji Živojina Pavlovića, “Okupacija u 26 slika” (1978) u režiji Lordana Zafranovića i “Variola vera” (1982) u režiji Gorana Markovića…
Prilikom obilježavanja njezine smrti, ravnatelj Kinoteke Jugoslav Pantelić rado se prisjetio glumice zbog njezinog iznimnog talenta, ljepote, istančanog senzibiliteta i zadivljujućeg dramskog umijeća koje je unijela u svoje likove. Tijekom svoje karijere uspješno je tumačila preko 70 uloga u raznim filmovima i televizijskim produkcijama.
Dobitnica prestižne Nagrade za životno djelo “Pavle Vuisić” Udruženja filmskih glumaca i cijenjenog Zlatnog pečata Jugoslavenske kinoteke za značajan doprinos filmskoj umjetnosti, ona je istinski pobjednik.
Govoreći o svom privatnom životu i ljudima kojima je bila okružena, glumica je ranije podijelila svoja razmišljanja. Koristeći metaforičku referencu na pticu, okarakterizirala je svoju obitelj kao pojedince koji posjeduju izvanredna obiteljska načela.
- Odrastanje u obitelji s dobro definiranim moralnim i obiteljskim načelima bio je sretan aspekt mog života. Duboko se divim i osjećam naklonost prema majčinoj daljoj rodbini, koja je svojim aktivnim sudjelovanjem u Drugom svjetskom ratu i borbom protiv fašizma pokazala svoje vjerovanje u pravedniji i pravedniji svijet. Tijekom intervjua za Politiku, moja majka ispričala je izazovna iskustva i mučne stvarnosti s kojima se susrela tijekom odrastanja.
Tijekom razdoblja obilježenog poteškoćama i izazovima, pojedinci su trpjeli posljedice svojih pogrešnih političkih uvjerenja dok su bili zatočeni na Golom otoku. Međutim, njihova nepokolebljiva predanost svojim idealima i nada u društvo koje je i društveno i politički suosjećajno nikada nije posustala.
Unatoč tome što je u svijet odraslih ušla sa 16 godina, njegovala je svoje djetinjstvo kao rezultat vrijednosti koje joj je usadila obitelj, a koje je otvoreno dijelila i pripisivala im je snažnu radnu etiku.
Budući da sam započeo svoju karijeru u dobi od 16 godina, značajan dio svog razvoja i nasljeđa pripisujem ranom početku rada. Uključivanje rada, obaveza, odgovornosti, discipline i jasno definirane profesionalne uloge u zajedničkim nastojanjima odigralo je ključnu ulogu u mom rastu i evoluciji i kao glumice i kao pojedinca. Brojni pojedinci s kojima sam imala privilegiju raditi značajno su pridonijeli tom putu, a njihov utjecaj opširno govorim u mojoj knjizi, kako navodi Dušica Žegarac u spomenutom intervjuu.
Unatoč tome što je bila u braku s Pedrom Masanom de Amorimom, muškarcem iz Lisabona, donijela je tešku odluku da prekine njihov brak zbog nepremostivih kulturnih razlika. Nakon toga su počele njezine osobne borbe.
Priča o mom osobnom iskustvu u Lisabonu zauvijek će ostati moja, budući da sadrži duboku intimu koja nadilazi samo mene. Zamršeno je utkano iu tkivo života moje djece. Ova zadivljujuća priča uspjela je pobuditi znatiželju i očarati ne samo one unutar carstva filma. Od samog sam početka shvatio da ne mogu niti ometati niti diktirati njegov tijek, ali sam imao moć zanemariti ga.
Ova priča nalazi svoje mjesto među onima koji su kategorizirani kao nesporazumi, isprepleteni elementima nezrelosti i razlikama u kulturnim sredinama. Vrijedi napomenuti da Pedro, koji je desetljeće studirao i boravio u Beogradu, igra značajnu ulogu u ovoj priči.
Dugi niz godina dijelili smo život i zamišljali zajedničku budućnost. Međutim, pojavile su se komplikacije. Potjecao je iz uglednog portugalskog kućanstva sa strogim predodžbama o mjestu žene. S druge strane, ja sam bio poznata ličnost u Beogradu, marljivo sam radio, dok je on bio moj bračni drug i kasnije postao otac naše dvoje djece. U početku se činilo da naš dogovor funkcionira glatko, ali kako je vrijeme prolazilo, postalo je očito da stvari nisu nimalo komplicirane.
Razmatrajući naše životne uvjete, bio sam spreman podnijeti potpunu žrtvu, dajući svoju obitelj prioritet iznad svega. Tako smo zajedno krenuli na put u Portugal. Međutim, naše se jedinstvo razbilo kada smo otkrili da su razlike u našim perspektivama, kako kulturološki tako i unutar naših obitelji, kao i naša različita tumačenja osobnih vrijednosti, daleko značajnije nego što smo itko od nas shvaćali. Dušica je ovo otkriće ispričala za “Café24” u nedavnom intervjuu.
Zajedno su imali dvoje djece, sina po imenu Franciska i kćer po imenu Tatjana. Razvod se razvukao otprilike sedam godina, a najizazovniji aspekt bila je borba za skrbništvo nad njihovom djecom.
Suočena s brojnim izazovnim okolnostima i incidentima, našla sam se gurnuta u nemilosrdnu borbu za dobrobit djece. Bile su to teške dvije i pol godine, ali ja sam trijumfirao u svojoj misiji da ih vratim u Jugoslaviju i ponovno ih spojim s njihovim zakonitim domom.
- Prije nego što sam se upustio u ovu najvažniju bitku, dobronamjerni pojedinci savjetovali su mi da se predam, inzistirajući na tome da život mora ići naprijed. Međutim, za mene život nije imao smisla bez prisutnosti ovih dragocjenih duša. Unatoč svim izgledima, izašla sam kao pobjednik, kako je rekla glumica u intervjuu. Nakon kremiranja, glumica je 24. svibnja 2019. u 75. godini života sahranjena u Beogradu.
