Proslavljeni glumac Dragan Nikolić prije jedanaest godina podijelio je iskrenu ispovijest u kojoj je otkrio nepoznate detalje iz svoje prošlosti. Zaronio je u svoje djetinjstvo, pričajući o svojim prvim ljubavima, borbama i strasti prema glumi. Progovorio je i o svom braku s Milenom Dravić, svojom cijenjenom kolegicom i životnom partnericom. Nikolić je upitan o najljepšim uspomenama iz djetinjstva, a on je odgovorio kako je svako djetinjstvo jedinstveno i ispunjeno svojim pričama i pričama. Osvrnuo se na sreću svoje generacije i na to kako ona proizlazi iz nepostojanja računala, što im je omogućilo da se oslanjaju na svoju maštu za zabavu i igru. Danas su djeca sklonija druženju sa strojevima nego s vršnjacima, što je dovelo do drugačijeg prijateljstva u kojem nema dječje etike.
U Nikolićevo vrijeme ulica, park, pa i polja bili su izvori znanja i učenja. Naglasio je važnost prijatelja u djetinjstvu svakog živog bića. Na pitanje o prvoj ljubavi, Nikolić nije dao direktan odgovor. Tijekom našeg djetinjstva nismo bili opskrbljeni igračkama ili drugim dodacima poput lopti ili romobila. Umjesto toga, bili smo potaknuti da se oslonimo na svoju maštu i razvijemo čvrsta prijateljstva s našim vršnjacima. Bilo je uobičajeno uključiti se u maštovite igre, gdje bi svako dijete preuzelo ulogu viteza, boreći se za čast da dobije nečiji rupčić. Ne mogu se sjetiti točnog trenutka, ali se sjećam da sam u vrlo mladoj dobi doživio osjećaje ljubavi i slomljenog srca. Za razliku od većine muškaraca, niste gajili jaku strast prema nogometu. Umjesto toga, privukao vas je boksački sport. Zanima me što je potaknulo vaš interes za ovu disciplinu.
Nama najbliži sportski klub bio je Radnički u kojem se trenirao boks, košarka i neki oblici borilačkih vještina. Nogometno igralište Obilić bilo je najbliže, ali nama klincima bilo je predaleko. Moj glumački put započeo je u osnovnoj školi, gdje je prvi put otkriven moj talent. Već tada sam rado sudjelovao u raznim emisijama, a posebno sam bio dobar u čitanju i imao sam jaku strast prema srpskom jeziku i književnosti. Zbog toga sam dobila priliku recitirati i izvoditi skečeve te sam s vremenom postala članica kulturno-umjetničkog društva. Moj prvi film ima posebno mjesto u mom srcu. Prije nego što sam dobio glavnu ulogu u filmu “Kad budem mrtav i bijel”, već sam se pojavio u dva druga filma. Jedan od tih filmova, “Jednooki vojnici”, nastao je u koprodukciji s talijanskim i engleskim filmašima, a sniman je u Avala filmu, koji je tada bio veliki igrač europske kinematografije.
U svojoj prvoj filmskoj ulozi tumačio sam gangstera koji govori engleski. Ovaj film je obilježio i moje prvo putovanje u inozemstvo, jer sam imao priliku posjetiti Rim i raditi u poznatom studiju Cinecittà. Niotkuda sam zaronio naglavce u neistražen teritorij sa svojim debitantskim filmom. Ubrzo nakon toga glumio sam u “Djeci vojvode Šmita”, priči o sedam dječaka i sedam djevojčica koji se nakon dugotrajne razdvojenosti ponovno susreću. Tijekom tog filma Žika Pavlović, koji je film režirao, primijetio je moje glumačke sposobnosti i nakon toga mi ponudio ulogu u “Kad budem mrtav i bijel”. To je označilo početak moje karijere i otvorilo mi mnoga vrata u filmskoj industriji.
