Ljudske sudbine su nepedvidljive a mnoge od njih su i tužne. Djevojka iz Novog Sada sinoć je doživjela nevjerovatno iskustvo. Dok je ispred kolodvora naišla na beskućnika i ostala zatečena kada je shvatila da je on zapravo profesor kemije koji je zapao u teške trenutke.U objavi na Facebooku ispričala je susret sa starijim gospodinom koji je tražio sklonište od oštre hladnoće. Muškarac je sjedio na hodalici i bio je teško pokretan. Iako je Željeznička stanica bila zatvorena, Novosađanka mu je prišla i ponudila pomoć.
Muškarac, koji je vidno ograničeno pokretljiv iu lošem stanju, sjedi na hodalici. Željeznički kolodvor je nekada služio kao privremeno utočište za one koji su se, između ostalog, našli zapeti zbog kiše i zimskog vremena. Međutim, nedavne promjene onemogućile su ljudima da tamo ostanu preko noći.Iako se pripovjedačica obično suzdržava od razgovora s beskućnicima osim doniranja novca ili hrane, nešto u ovoj kišnoj i prohladnoj večeri natjeralo ju je da priđe tom čovjeku. Shvatila je da s njima nitko ne razgovara i da ih se ignorira kao nepoželjne predmete na ulici. Možda bi ovom nesretniku svaka riječ nešto značila. Razgovarali su i on je prihvatio njezinu ponudu pomoći, što je ona smatrala zadovoljnim. Također je otkrila da je dobro obrazovan i dobila okvirnu sliku zašto je njegova situacija takva kakva je.
Čim je započela interakcija, muškarac je otkrio da je profesor kemije. U početku joj ta informacija nije bila od velike važnosti i nije bila sigurna hoće li mu povjerovati. Unatoč tome, na kraju mu je odlučila povjeriti novac. Kako je taj čovjek tvrdio da je profesor kemije, sumnjaolasam u njegovo poštenje, ali njegova upotreba sofisticiranog rječnika pokazala je da je visoko obrazovan – što je rijetkost među većinom pojedinaca koje svakodnevno susrećem. Također me je obavijestio da je skoro otpušten iz bolnice, ali je još uvijek bio u papučama i pelenama, koje nije mogao promijeniti bez pomoći ili zamjene.
Nisam mogla a da se ne zapitam pati li od demencije i traži li ga njegova obitelj. Ako netko slučajno naiđe na ovog čovjeka, molimo da ih obavijestite gdje se nalazi, jer se činilo da je izgubljen i sam. Kako nisam imala drugih mogućnosti u blizini, a moj autobus je uskoro polazio, dala sam mu nešto novca i zamolila ga da njime kupi hranu, a ostatak je po njegovom nahođenju.Mlada je žena bila dirnuta okolnostima, natjeravši je da razmisli o vrijednosti jednostavnih djela dobrote. Razmišljala je koliko jedna riječ ohrabrenja, trenutak pažnje ili gesta podrške može značiti onima koji se nađu sami na svijetu. Žena koja dolazi iz Novog Sada izjavila je da je svoju priču podijelila s jedinom namjerom da motivira druge da komuniciraju s ljudima umjesto da zanemaruju njihove brige. Uz malo sreće, njezina bi se anegdota mogla pokazati korisnom nekome tko prolazi kroz teška razdoblja i pružiti mu tračak nade za budućnost.
