U našoj regiji su postojali neki bizarni običaji koji su odumrli ali su se neki od njih zadržali i do danas. Tijekom 1930-ih na području Crne Gore, Kosova i Metohije smatralo se sramotnim da obitelj nema muškog nasljednika. Posljedično, najmlađa kćer često bi bila odgajana kao muška figura, sa zadatkom da veličinom nadmaši sve muškarce, a pritom prikrije svoj pravi spol. Stana Cerović, poznata kao “posljednja djevica” u domaćim i svjetskim okvirima, izrazila je zahvalnost na privilegiji da živi svoj život kao muškarac, ispunjavajući obećanje koje je dala svom ocu da će prigrliti taj identitet iako je rođena kao žena.
Dok bi to mnogi smatrali prokletstvom, Stana je tu odgovornost prihvatila s nepokolebljivom odlučnošću, posvetivši se celibatu i čednosti kako bi štovala očevo cijenjeno ime i očuvala lozu Cerović. U Albaniji, Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji bila je duboko ukorijenjena praksa odgajanja kćeri kao sina za očuvanje obiteljskog imena. U slučaju da je obitelj bila bez muških nasljednika, djevica je bila opterećena nedovoljno cijenjenom odgovornošću preuzimanja uloge “muške glave” u kućanstvu. Brojne knjige, publikacije, filmovi i reportaže posvećeni su istraživanju ovog fenomena s namjerom ponovnog povezivanja sa svetim ženskim identitetom koji je s vremenom zaboravljen. U društvu u kojem se od žene očekuje da bude muževnija od svih muškaraca, treba se zapitati kakav bi život mogla voditi i kako bi je se doživljavalo kao nasljednicu obitelji i glavu kućanstva. Stana Cerović dosljedno je izražavala nepokolebljivo zadovoljstvo svojim odabirom. Kad su je ljubazno pozdravili s “Dobar dan, gospođo”, samouvjereno je odgovorila: “Identificiram se kao gospodin.” Jedina želja koju je imala bila je da je se sjećaju na groblju kao jedinog očevog preživjelog djeteta nakon njezine smrti. Njezin se rođak prisjetio njezine nekonvencionalne prirode, opisujući je kao nekoga tko je prkosio društvenim normama živeći život po svojim uvjetima. Odbacila je tradicionalne rodne uloge, odbijajući sudjelovati u zadacima koji su obično povezani sa ženama.
Rođena 1936. u selu kraj Šavnika u Crnoj Gori, Stana Cerović nastala je kao kći Ande i Milivoja Cerovića. Uz tri sestre i dva brata koji su tragično preminuli u mladosti, Stana se ocu svečano zavjetovala da će voditi život srodan muškom. U dobi od pet godina prkosila je društvenim normama usvojivši muški stil odijevanja i družeći se isključivo s muškim društvom. Pokazujući buntovnički duh, počela je čak i pušiti, aktivnost koja je obično rezervirana za muškarce. Do svoje sedme godine aktivno je sudjelovala u teškom radu na očevom imanju. U početku se majka protivila nastojanjima svog supruga da njihovoj najmlađoj kćeri usadi muževne kvalitete, jer ju je nastojao fizički očvrsnuti i oblikovati u muškarca. Prije Staninog angažmana, majka je uporno pokušavala promijeniti kćerino odijevanje i utjecati na njezin izbor zanimanja. Unatoč tome, Stana je već ovladala svim uobičajenim vještinama koje se obično povezuju s muškarcima, uključujući strijeljanje. Odabir da ostane u celibatu i preuzimanje odgovornosti čuvanja svoje majke, sestara i obiteljske imovine bile su odluke koje je donijela za sebe, a koje je namjeravala podržavati do kraja života. Zanimljivo, to je ujedno bio i jedini put dostupan ženama da naslijede bogatstvo svoje obitelji. Život koji je vodila bio je uobičajen za djevicu iz Crne Gore. Preuzevši identitet muškarca kao zaklete djevice, odlučila se odreći braka i djece za cijeli život.
Kao matrijarh obitelji držala je poziciju koja je sve okupljala, a ostala je vjerna zavjetu danom ocu. Nakon smrti svojih roditelja, odlučila je ostati u njihovoj kući, poslušno brinući o potrebama svojih sestara. Upravo je na tom mjestu dočekala svoju smrt. Odlazak njezine sestre Vukosave duboko je pogodio Stanu, jer je s Vukosavom doživjela i radosti i tuge u okvirima njihovog obiteljskog prebivališta, živeći blisko kao braća i sestre. U dobi od osamdeset godina, Stan je donio tešku odluku da 2015. proda jedno od svojih stradalih goveda iz crnogorskih šuma, uvidjevši da više ne može pružiti odgovarajuću skrb za njih. U zajedničkom naporu, cijela se nacija okupila kako bi Stana doživjela dostojanstvenu i poštovanu starost. U 2016. godini lokalna samouprava omogućila je njezino preseljenje u starački dom u Risnom, posebno za starije i one u potrebi. Nažalost, nedugo nakon preseljenja Stana je preminula. Njezin život zaključen je uz veliku čast, a ona je sahranjena kao jedina preživjela ženska nasljednica obitelji Cerović.
