U popularnoj seriji Igra sudbine imamo priliku gledati veliki broj domaćih glumaca a među njima je i Iva Štrljić. Nedavno, ona je progovorila prvi put o svom odnosu sa ocem koji je zanima publiku širom regiona. Njen otac, glumac iz Hrvatske, Milan Štrljić nije se oglašavao po ovom pitanju.
U iskrenom intervjuu koji je vodila Iva Štrljić, razotkriveni su do sada neotkriveni aspekti njene karijere, uz zadivljujuću dinamiku njenih porodičnih veza koje neprestano plijene radoznalost javnosti.
Kako ste uspeli da izgradite uspešnu karijeru bez skandala i intriga, a da pritom efikasno držite svoj privatni život odvojen od očiju javnosti?
Možda rješenje leži u mom inherentnom nedostatku povjerenja u druge, mojoj vječnoj nevoljnosti da se povjerim čak i onima koji su mi najbliži. Moguće je da su me moja opreznost i oprez zaštitili od raznih zamki. Nikada nikome nisam odavao svoje tajne i vjerujem da je ova kvaliteta moja najveća prednost u eri u kojoj ljudi spremno otkrivaju lične podatke, bezbrižno izlažući svoju i tuđu privatnost u javnim prostorima kao što su restorani i kafići.
Ostajem nepokolebljiv u svojoj posvećenosti čuvanju tajni i poštovanju svoje riječi, nepokolebljivo. Pošto ste proveli više od dvije decenije u javnosti, vjerujete li da vas publika zaista poznaje nakon toliko vremena, ili bismo svi ostali zatečeni koliko malo znamo o vama? Za publiku je ključno da zaista shvati srž moje ličnosti i da je iskreno cijeni.
- Dosljedno sam bio transparentan u svojim izrazima, suzdržavajući se od izgradnje fasade kako bih oblikovao percepciju drugih o meni. Moja autentičnost i dubina emocija su ono što istinski odjekuje onima koji nas posmatraju.
Da li na svoj karijerni put gledate kao na prednost ili nedostatak, s obzirom na to da potičete od poznatih roditelja?
Putanja kojom sam krenuo je daleko od uobičajene i ne može se jednostavno porediti sa onima čiji su roditelji poznati. Dok sam odrastao u umjetničkom domaćinstvu, sam se suočavao sa svim izazovima bez posebnih privilegija.
Moja postignuća nisu bila rezultat toga što su moji roditelji upućivali pozive u moje ime da osiguram prilike; nego sam se borio neumorno i samostalno, uprkos preprekama. Razumijem da ova realnost izaziva dublji nivo poštovanja nego da su mi stvari predate, ali bih volio da je bilo lakše, posebno zato što sam žena.
Moja ženstvenost, sa svojom inherentnom osjetljivošću i nježnošću, ključni je dio onoga što jesam. Tokom svog putovanja, često sam se osećao izolovano, žudeo sam za podrškom i rukom pomoći, čeznuo sam za uverenjem da će neko biti tu za mene. Značajan dio mog postojanja ona je bila odsutna iz mog života.
Međutim, posjedovao sam izuzetan kvalitet koji me je tjerao naprijed i sprječavao da se predam: hrabrost. Ta hrabrost mi je omogućila da istrajem i upustim se u časne bitke u svoje ime. Kroz iskušenja i nevolje na koje sam nailazio, postalo mi je očigledno da su samo oni koji posjeduju hrabrost nagrađeni.
Upravo je to razlog zašto je hrabrost i oskudna osobina vrijedna divljenja. Razmišljajući o svojoj karijeri i životu, koji period se sjećate kao najnaporniji? Koji su bili ključni momenti koji su oblikovali vaš karakter? Kraj osnovne škole je za mene označio period intenzivne anksioznosti. Moji roditelji su prolazili kroz razvod, a istovremeno je bio i rat.
- U to vrijeme sam prvi put iskusio duboku tugu koja dolazi kada shvatim da postoje neke stvari u životu koje jednostavno ne možete promijeniti. Ove godine su mi usadile strah od kraja, koji i dan-danas ostaje u meni. Kao dijete razvedenih roditelja, rano sam naučio da ljubav nije vječna, da se može naglo preobraziti u nešto neprepoznatljivo i da te ljudi do kojih ti je drago mogu ostaviti, bez obzira na to koliko se duboko s njima osjećali, da se više nikada ne vrate .
Zauvijek sam se promijenio ovim iskustvom. Ako postoji jedan aspekt mog života koji je zaokupio pažnju medija i javnosti, to je nesumnjivo moj odnos sa ocem Milanom. Dozvolite mi da iskoristim ovu priliku da konačno razotkrijem misteriju oko naše veze. Iz moje perspektive, ovaj odnos je i složen i jednostavniji nego što se čini. U mladosti sam smatrao da je izražavanje osjećaja da mi neko nedostaje na neki način pogrešno ili negativno.
Međutim, kako sam odrastao, shvatio sam da nije znak slabosti ili neuspjeha priznati da ti neko nedostaje. To je zato što samo oni koje zaista volimo imaju moć da nas razočaraju. Dijelim ovaj uvid jer sam svjestan da u našoj sredini ima mnogo očeva koji su odsutni, a odbijaju da priznaju poteškoću svog odsustva, kao što ima kćeri koje u tišini pate zbog svoje čežnje za očevima.
Lično sam iskusio slučajeve u kojima mediji pokušavaju prikazati naše odnos kao sporan ili lišen komunikacije, što je jednostavno neistinito. Želim da istaknem da ću se uvek zalagati za svog oca, čak i kada on to možda ne zaslužuje, jer sam ja njegova ćerka. Vjerujem da će svaki otac i kćerka razumjeti i rezonirati onim što ovdje izražavam. Pogled mladih djevojaka prema očevima sličan je nepokolebljivoj postojanosti gromada. Prirodna im je sklonost da visoko poštuju svoje očeve, a sve što je potrebno ocu je da njegova kćerka zadrži onu istu iskricu divljenja u očima koju je imala tokom svog djetinjstva, kada ju je prvi put naučio kako da klizi koturaljke.
Ovaj sjaj, koji odražava mješavinu divljenja, ponosa i ljubavi, mora se njegovati bez obzira na razvode, rastave ili nove živote koji su se možda dogodili u međuvremenu. Očevi igraju ključnu ulogu u odgoju svoje djece, a u njihovom odsustvu, nastojimo pronaći privid tog istog sjaja u drugima, iako se nikada ne može istinski replicirati. Možda je jednom spomenuo da se suzdržavao od savjetovanja u vezi s poslom jer je prepoznao vašu vlastitu vještinu u toj oblasti.
Možete li osjetiti njegov ponos u vama? Da li vam je to eksplicitno izrazio?
Vjerujem da bi primanje savjeta učinilo moje putovanje jednostavnijim, omogućavajući mi da brže i bez napora zaobiđem određene bolne trenutke. Međutim, upravo kroz te trenutke bola naš lik postaje profinjeniji i ekstravagantniji. Kad god dobijem pozitivne povratne informacije o svom radu, to mi donosi ogromnu radost.
S druge strane, tokom svog života i karijere, kakvu ste podršku imali od majke Slavice?
U Pozorištu na Terazijama moja majka je plenila publiku kao solista baleta, oličavajući suštinu delikatne balerine. Međutim, naši se putevi uveliko razilaze. Od nje je naslijeđena vrijednost održavanja fizičke kondicije i stalnog kretanja. Čak iu mladosti, nikada se nisam oslanjao na svoju majku za emocionalnu podršku ili vodstvo, i to mi je omogućilo da iskopam svoj jedinstveni put u životu. Utješna je spoznaja da ona sa iskrenom srećom posjećuje moje predstave i premijere, jer to za mene ima veliki značaj. Razumijem da ste izrazili osjetljivost prema ispitivanju pojedinaca koji su odlučili da ne postanu roditelji.
Zanima me koliko često ste lično iskusili ovakvu vrstu upita i kako to utiče na vaše emocije u ovom konkretnom trenutku vašeg života.
Iako je istina da se ova pojava dogodila, ja lično ne pridajem veliki značaj mišljenju drugih. Moja naklonost prema djeci je duboka, i iako želim imati svoje dijete, neizvjesnost budućnosti ostavlja me otvorenom za mogućnost da se to možda neće ostvariti. Ipak, uvjerena sam u svoju sposobnost da volim i brinem o tuđoj djeci kao da su moja, jer iskreno obožavam djecu.
