Verica Rakočević je nadaleko poznata modna kreatorka iz Srbije koja ima turbulentan privatni život. Unatoč početnom skepticizmu oko njihove razlike u godinama, uspjela je održati blaženu zajednicu s muškarcem trideset pet godina mlađim od nje. Svima je jasno da Veljko utjelovljuje sve ono za čim je čeznula, a Verica Rakočević otvoreno izražava neizmjerno oduševljenje svakim danom provedenim sa svojim transformativnim suprugom.
Vidljivo je da zrači srećom i da ima obilje ljubavi, a poznata modna dizajnerica nedavno je progovorila o najvećoj tuzi koju je proživjela. Rakočevićeva je u iskrenom intervjuu u emisiji “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović” ispričala i iskrena sjećanja na svog oca, kojeg je opisala kao oličenje savršenstva i osobu koju je cijenila iznad svega. Verica se osvrnula na najnemirnije iskustvo s kojim se ikad suočila, a to je smrt njezina oca. U životu je dobila unuke i dvaput se udavala prije nego što je ljubav pronašla s Veljkom. Ipak, Veljko ima najznačajnije mjesto u njenom srcu. Iznad svega, Verica je svog oca smatrala oličenjem savršenstva, čovjeka čija je dobrota prema majci i njihovoj obitelji, njegova privržena priroda i nepokolebljivo povjerenje u nju bili bez premca. Poznata umjetnica priznaje da je njezin otac imao viši stupanj obrazovanja od njezine majke, no tek je u poznim godinama stekla uvid u razloge očeve duboke ljubavi prema majci. Tragično je da je otac Verice Rakočević iznenada preminuo, a kako je iskreno otkrila, ona nije došla na njegovu sahranu. Najveća krivnja koju osjećam prema njoj je iznenadna spoznaja da moja ljubav prema njoj nije bila bez razloga. Izmislio sam lažnu priču o tome da imam nešto važno, čak sam izmislio modnu reviju i to podijelio s njom, iako je to bila potpuna neistina. Dok sam sjedio na obali Svetog Stefana, nisam mogala a da ne razmišljam o činjenici da je on upravo u tom trenutku bio na počinku. I kad je pala noć, uhvatila sam se kako tonem u san.
Verica razmišlja o tom trenutku u filmu, povremeno se osjećajući kao da je u stanju mjesečarenja. Kad drugi prepričavaju slična iskustva, ona priznaje da se povremeno osjeća skeptično. No, ovo je osobni susret koji je i sama proživjela, a ne nešto što joj je rečeno. Verica slikovito opisuje svoj san, prisjećajući se prisutnosti svog oca, pa čak i određenog dana kada se dogodio. Kreator je ispričao uspomenu iz djetinjstva na mirno spavanje u njihovom rodnom Podujevu. Njihova baka je živela u selu Zakut, koje se nalazi iznad Podujeva. Lijepe uspomene nastale su u bakinoj kući, gdje je ispod kuće rasla šljiva, a žuborio je potok. Stvoritelj se često brčkao uz potok, maštao da sjedi uz njega i lio suze zbog očevog odlaska. U jednom takvom snu živopisno su se prisjetili osjećaja utješnog zagrljaja nepoznate prisutnosti. Zaprepašteni, probudili su se i našli kako sjede, još uvijek obavijeni tim utješnim rukama. Senzacija im je ostala urezana u sjećanje. Verica je izrazila dubok utjecaj sna i kako se živo sjeća da je čula njegove riječi u tom trenutku. Verica je ispričala svoje iskustvo, ispričavši kako je unutar te prazne praznine odjeknuo glas koji ju je umirio: “Nemoj suze roniti, jer znaš da sam ja zauvijek uz tebe.” Verica je u tom trenutku iskazala nedostatak straha i tek tada je stisak koji je osjećala nestao u zrak.
Biografija:
Verica Rakočević, priznata i ostvarena srpska ličnost, ima istaknuto mjesto među stvaraocima. Rođena 23. travnja 1948. u Podujevu, trenutno živi i djeluje u Beogradu. Pokazujući nemir od malih nogu, roditelji su je upisali u školu ranije nego inače, tako da je prvi razred završila s nepunih pet godina. Zbog čestih selidbi, osnovno obrazovanje završila je u Dobanovcima. Nastavljajući svoj akademski put, pohađala je Devetu beogradsku gimnaziju prije upisa na Filozofski fakultet, smjer Pedagogija. Međutim, nakon druge godine odlučila je nastaviti specijalno obrazovanje. Nakon udaje i kasnije trudnoće diplomirala je maloljetničku delinkvenciju na Višoj defektološkoj školi. Pored toga, završila je srednju Tekstilnu školu u Loznici. Prije nego što se afirmirala kao modna dizajnerica, stekla je iskustvo kao stjuardesa u JAT-u i radila kao arhivist u Zavodu za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. Godine 1979. krenula je u novi pothvat otvorivši butik u Beogradu.
Nakon što je organizirala više intimnih modnih revija, privukla je pažnju osoblja hotela “Hayat”, koji su joj se obratili da im dizajnira uniforme. Potaknuta novootkrivenom prilikom, zadubila se u modnu literaturu, posvećujući duge sate rada, često preko dvadeset.
