Jedan od najpoznatijih pisaca u bivšoj državi čija se djela i danas čitaju je Meša Selimović koji je pored beskrajnog talenta po kojem je poznat imao i buran privatni život koji je obilježila njegova ofromna ljubav prema supruzi.
Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. započeo je studij srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Daroslav Darka Božić diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radio je kao profesor na Građanskoj školi, a 1936. godine preuzeo je i službu suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. “Bosna ga nikad nije prihvatila jer je ostao vjeran sebi i nije popuštao”, primijetila je Mešina supruga, samouvjerena i oštroumna žena, kći generala iz Kraljevine Jugoslavije.
- Pokazala je nepokolebljivu odanost Meši i njegovim nastojanjima, otvoreno izražavajući spremnost da ga prati bilo gdje, pa i na kraj svijeta. Inspiriran njome, čini se da će Meša napisati rečenicu “Tko propusti ljubav, promašio je život”. Tako zaljubljen u Daru, Meša je postao nesvjestan svega oko sebe, svim srcem vjerujući da je ona božanski dar namijenjen njemu. Njihov odlazak iz Sarajeva nikoga nije posebno uznemirio. Ubrzo nakon toga, tjednik “Svijet” je primijetio da će izostanak Meše Selimovića proći nezapaženo izlaskom Savića i Repčića.
Ova dvojica nogometaša prešla su iz FK Sarajevo u Crvenu zvezdu, čiji je dio i Meša, prenosi Balkanpress.com. Njegova prošlost bila je predmet brojnih nagađanja. O svom nacionalnom identitetu Srbina, Selimović je izjavio: “Biti Srbin je slavno, ali i skupo!” Naposljetku, on je to pitanje obradio u svojoj oporuci. Po nacionalnosti se izjasnio kao Srbin, porijeklom iz muslimanske obitelji.
Iako osjeća povezanost sa srpskom književnošću, on na bosanskohercegovačko književno stvaralaštvo, za koje je vezan, gleda kao na zavičajno književno središte, a ne samo kao posebnu književnost u okviru srpskohrvatskog književnog jezika. Duboko poštujem i svoj identitet i svoje podrijetlo jer igraju ključnu ulogu u formiranju mog karaktera i utječu na moj rad. Svaki pokušaj odvajanja ovih elemenata iz bilo kojeg razloga smatrao bi se povredom mojih temeljnih prava zaštićenih Ustavom.
Šefkija Selimović je bio komandant tuzlanskog kraja, gdje su mu ustaše uništile i zapalile kuću i okućnicu. Krajem 1944. neočekivano je saznao da mu je žena preživjela logor i da se mora vratiti u Tuzlu. Prazne sobe, koje su bile brzo popravljene, zahtijevale su transformaciju u dom, što je Šefkiju natjeralo da iz glavnog skladišta donese krevet, ormar, sto, stolicu i nekoliko bitnih stvari. Taj je čin ocijenjen nepopravljivim prekršajem, posebice s obzirom na njegovu ulogu partizana i činjenicu da su mu oba brata bili borci i komunisti.
Njegova prva žena bila je Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u gimnaziji u Tuzli. Oni koji su je poznavali opisuju je kao živahnu, okretnu, visoku i vitku, ali napominju i da je bila sklona pomalo razmaženosti te da je navikla biti po svome. Meša i Desa su dobili kćer Slobodnak. No, kada je u Beogradu upoznao Daroslavu Božić, kćer kraljevskog vojnog časnika, Meša se u nju duboko i nepovratno zaljubio, uvjeren da je ona božanski dar namijenjen njemu.
S druge strane, Desa je toliko prezirala Darka da ju je označila kao preljubnicu, gubitnicu, razbijačicu domova i nemoralnu osobu. Meša je svoje postupke morao braniti pred stranačkim sudom zbog Desine silne ljubomore. Unatoč izdaji bivših saveznika, kukavičkim odlascima starih prijatelja i značajnim nedaćama koje su on i Darka zajedno prošli, Meša nije dao doživjeti poraz. Par je sljedeća dva desetljeća posvetio svojoj ljubavi odgajajući dvije kćeri.
Tijekom ovih godina nailazili su na zanemarivanje, odbacivanje i prijezir. Za Mešu se kao najveća prepreka pokazalo neodobravanje njegovih vršnjaka. Dana 11. jula 1982. godine u Jovanovoj ulici u Beogradu preminuo je Mehmed Meša Selimović. U dobi od 72 godine tiho se udaljio dok je na televiziji gledao finalnu nogometnu utakmicu Svjetskog prvenstva.
