Dokazano je da je incest pojava koja dovodi do rađanja ljudi sa deformitetima i iako u dalkeoj prošlosti ovi slučajevi nisu bili rijetki danas jesu ali se ipak dešavaju, obično u nekim izolovanim sredinama.
Nažalost, praksa incesta i dalje je prisutna u društvu, neizbježno dovodeći do raspada pogođene obitelji. Upravo je to slučaj s obitelji o kojoj danas govorimo, budući da su oni dulje vrijeme uključeni u unutarobiteljske odnose. Ideja incesta kod većine ljudi izaziva intenzivan osjećaj gađenja i odbojnosti, a povijesni dokazi pokazuju da takve veze nisu bile rijetke.
Važno je priznati da je rađanje djece iz zajednica između bliskih rođaka pojava koja se ponavlja kroz vrijeme. Vrijedno je spomenuti da su incestuozni odnosi bili posebno rašireni među višim slojevima društva, uključujući vladajuću klasu i imućne obitelji. Ipak, postoje zapisi o uznemirujućim incidentima koji se događaju iu ruralnim područjima.
Obitelj Vitaker pati od zbunjujućeg mentalnog poremećaja, zbog kojeg se oni koji ih susretnu osjećaju dezorijentirano. Unutar ove obiteljske jedinice, pojedinci kao što su Lorjen, Rai, Timi i razni drugi rođaci bore se s ovim stanjem. Uz psihološke izazove, podnose i izrazito nepovoljne životne okolnosti.
Temeljni uzrok njihovih opsežnih genetskih komplikacija može se pratiti unazad do njihovih roditelja, koji ne samo da su dijelili odnos brata i sestre, već su bili i prvi rođaci, što je rezultiralo dijeljenjem oba niza baka i djedova. U nedavnom podcast intervjuu, Mark Lait, redatelj dokumentarca o obitelji Whitaker, ispričao je svoj osobni susret s njima.
Sastanak je bio potpuna ludnica, a članovi obitelji su se čudno ponašali, pogledi su im letjeli u raznim smjerovima dok su lajali na Laita i njegovu ekipu. Lait je slikovito opisao incident u kojem je jedan od njih, nakon što su se upustili u razgovor i uspostavili kontakt očima, iznenada prodorno vrisnuo i odjurio, nenamjerno otkrivši svoje gole gležnjeve dok su mu hlače skliznule.
Nadalje, Lait je otkrio nužnost policijske pratnje tijekom kasnijih posjeta obitelji, dodatno naglašavajući težinu okolnosti. Obitelj Vitaker, poznata po svojoj dugoj povijesti parenja u srodstvu, pokazuje značajnu prevalenciju kognitivnih poteškoća i govornih mana u svojim redovima. Naime, Ray Whitaker nema sposobnost komuniciranja konvencionalnim jezikom i umjesto toga pribjegava nizu gunđanja i lajanja.
Iako postoji ograničeno znanje o ovoj osamljenoj obitelji, nagađa se da bi Ray mogao biti pogođen neverbalnim autizmom treće razine. Jedan od blizanaca pogoršao je sklonost bolesti udajom za vlastitu rođakinju. Kada se bliski rođaci uključe u reprodukciju kroz više generacija, šanse da se obitelj susreće s neuobičajenim genetskim poremećajima povećavaju se četiri puta. Koji su potencijalni ishodi kada se pojave krvno-srodničke veze?
Publikacija dr. Alexa Praysona iz Nacionalnog vijeća za rehabilitacijsko obrazovanje iz 2015., kako je izvijestio Daily Mail, naglašava povećani rizik od nasljeđivanja DNK povezane s autizmom ili drugih povezanih problema za pojedince koji se vjenčaju s bliskim rođacima. U istraživačkom radu objavljenom na The Social Science Research Network, dr. Pryson istaknuo je postojanje sličnosti u strukturi i/ili funkciji mozga između autizma i inbred poremećaja.
Skeniranje mozga djece s ovim stanjima pokazuje primjetne varijacije u obliku i strukturi mozga u usporedbi s neurotipskim mozgovima koji se obično nalaze u djece. Unatoč Rayevoj nesposobnosti verbalne komunikacije, on aktivno sudjeluje i pokazuje spremnost tijekom nedavnih intervjua. Kombinacijom gunđanja, lajanja, klimanja glavom i gestikulacija učinkovito daje odgovore na pitanja ispitivača.
Iako njegovi odgovori možda nisu jasni, očito je da razumije pitanja i posjeduje znanje o točnim odgovorima, unatoč poteškoćama s govorom. Na primjer, na pitanje o svom obroku, Ray pokazuje svoj sendvič osobi koja ga pita. Isto tako, kada ga pitaju o svom pokojnom bratu Freddyju, on zagunđa dok pokazuje prema obližnjem grobu. Ostaje nejasno je li Rej dobio službenu dijagnozu za ovo specifično stanje.
- Dok mnoga djeca s autizmom nemaju sposobnosti verbalne komunikacije, većina će s vremenom razviti određenu razinu govora. Iako rijetki, postoje slučajevi u kojima pojedinci ostaju neverbalni u odrasloj dobi, iako ti slučajevi čine samo mali postotak slučajeva autizma u Sjedinjenim Državama.
Pojedinci sa stanjima kao što su autizam ili poremećaj pažnje/hiperaktivnosti često sudjeluju u senzorno orijentiranoj aktivnosti koja se naziva “stimming” kako bi stimulirali svoja osjetila. Ovo ponašanje uključuje nagle pokrete i proizvodnju glasnih zvukova. Može se promatrati niz nekonvencionalnih ponašanja, uključujući lajanje, gunđanje, lupanje glavom, grickanje noktiju, i druge jedinstvene geste.
U situacijama pretjerane stimulacije ili kada su konvencionalna sredstva emocionalne regulacije nedostupna, pojedinci pribjegavaju ovim ponašanjima kao načinima učinkovite komunikacije i emocionalne samoregulacije, navode stručnjaci. Točan uzrok autizma ostaje neutvrđen, iako znanstvenici nagađaju da je rezultat kombinacije genetskih i okolišnih čimbenika.
