Pojam mješovitih brakova kako se nazivaju one bračne zajednice koje su sklopili ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti je nešto što danas izaziva velike rasprave a u vrijeme Jugoslavije oni su bili dosta česti.
Devedesete godine prošlog stoljeća bile su razdoblje golemih nedaća i izazova za građane Jugoslavije, osobito za one koji su se našli u mješovitim brakovima, suočeni s najtežim poteškoćama. Godine 1981. obitelj Škorak dobiva stan u Sarajevu, ne sluteći burnu budućnost koja ih čeka.
- Nisu ni slutili da će 11 godina kasnije biti prisiljeni pobjeći, ostavljajući iza sebe ne samo svoj dragi dom, već i dragocjena sjećanja i život koji su mukotrpno gradili. U svemu tome, jedino što im je ostalo najvažnije bilo je nepokolebljivo zajedništvo. Godine 1981. Srpkinja Olivera i Hrvat iz Zagorja Josip započeli su svoj bračni put u Sarajevu. Olivera je radila kao medicinska sestra, a Josip je bio predavač u srednjoj vojnoj školi u Rajlovcu.
Zajedno su krmarili životom u doba socijalizma u bivšoj Jugoslaviji, prateći strukturirani put koji je uključivao obrazovanje, vojni rok (za muškarce), karijeru, zasnivanje obitelji, podizanje djece, mirovinu i na kraju neizbježni kraj koji nas čeka svi. Godine 1992. njihov miran i obiteljski život naglo je prekinut početkom rata, koji im je donio brigu o desetogodišnjem sinu i sedmogodišnjoj kćeri.
U prvim mjesecima 1991. počele su se javljati napetosti u Bosni. Međutim, jasno se sjećam da moji susjedi, koji su bili različitih vjerskih i nacionalnih sredina, i ja to nismo doživljavali ozbiljno. Naša je veza bila jaka i nismo mogli ni zamisliti do koje mjere će situacija eskalirati. Uz pomoć rodbine i prijatelja iz Srbije moj suprug je dobio položaj u JNA i preselili smo se u Beograd.
Naši kumovi i bliski prijatelji savjetovali su nam da hitno odemo, jer su predviđali nadolazeći građanski rat. Ovo je ispričala Olivera u intervjuu za „Žena.rs“. Na početku sukoba 1. ožujka 1992. godine u Bosni i Hercegovini, sarajevska rezidencija Škorakovih bila je pod budnim okom susjeda.
Međutim, kako je vrijeme prolazilo, komunikacija sa susjedom je prestala. Postalo im je očito da je mogućnost povratka u Sarajevo i njihov dragi dom vrlo malo vjerojatna, spoznaja koja se na kraju pokazala točnom. Izbrisan je svaki trag naše prošlosti. Ne postoji niti jedno sjećanje koje je preživjelo iz tog razdoblja.
Grižnja savjesti što sam ostavila naš dom bila je toliko intenzivna da mi je prodrmala u snove, proganjajući me vizijama kuhinjskih ručnika koje sam kupila prije našeg odlaska”, otkriva ona. Maloljetna djeca su po dolasku u Beograd nastavila školovanje. Nažalost, život u Srbiji tijekom 1990-ih predstavljao je izazove za sve, pa tako i za izbjeglice.
- Obitelj se, kao i mnoge druge, borila s hiperinflacijom, ekonomskim padom i društvenim propadanjem. Sredinom devedesetih Josip, Oliverin suprug, ostao je bez posla, što ih je potaknulo da potraže rješenje za dobrobit i budućnost svoje djece. Odlučili su se prijaviti za program koji su pokrenule kanadske državne institucije, posebno osmišljen za pomoć izbjeglicama iz mješovitih brakova u njihovoj zemlji.
Rat je uzrokovao raspad brojnih mješovitih brakova, potaknut vjerskom i nacionalnom netrpeljivošću koja je vladala u tom razdoblju sukoba. Za boljitak naše dece i naše budućnosti, doneli smo odluku da napustimo Srbiju i krenemo na put u Vankuver. Nakon dva neuspješna pokušaja, iz trećeg smo konačno primljeni. Po dolasku, kanadska vlada nam je osigurala stan, socijalnu pomoć i mogućnost učenja engleskog jezika.
Međutim, prije nego što smo mogli početi raditi, morali smo postati vješti u jeziku. Nažalost, naše kvalifikacije i obrazovanje nisu bili priznati u našem novom domu. Srećom, naša su djeca već naučila engleski tijekom boravka u Srbiji, pa su se puno lakše prilagodila novoj sredini.
Za mog supruga Josipa i mene bilo je to nevjerojatno stresno iskustvo. Krenuli smo u nepoznato, nismo bili upoznati s jezikom i bili smo ispunjeni strahom da nećemo moći prebroditi ovo novo poglavlje naših života. Srećom, imali smo podršku posvećene socijalne radnice koja je ostala u stalnom kontaktu s nama, dajući nam smjernice i prateći naš napredak.
Njihovo iskustvo u Vancouveru bilo je nešto što su smatrali neobičnim. Prema njezinom objašnjenju, ostali su zatečeni rasprostranjenošću vožnje bicikla i šetanja pasa među mještanima jer to nije bila uobičajena pojava u tmurnim danima devedesetih u Jugoslaviji. Nakon što su tečno naučili jezik, našli su se u “običnim” zanimanjima. Josip je osigurao mjesto zaštitara u jednoj tvrtki, a Olivera je preuzela ulogu hotelske čistačice.
Zanimljivo, menadžerica sada zauzima istu poziciju na kojoj je započela svoju karijeru. Nažalost, Josipu je prije nekoliko godina dijagnosticiran rak prostate te je operiran. Uvažavajući težinu njegova stanja, Vlada mu je odobrila produljeno bolovanje do navršenih godina za odlazak u mirovinu.
Poput većine kanadske djece, njihovi su potomci tijekom srednje škole počeli raditi honorarne poslove, što im je omogućilo da kupe i priušte što god požele. Naša su djeca bila izvrsna u obrazovanju, a sada kao odrasli imaju uspješne karijere i obitelji. To je bio naš primarni fokus kada smo donijeli odluku doći ovamo, jer smo vjerovali da će to pružiti najbolje mogućnosti za našu djecu.
Proživljavamo stalnu čežnju za našim voljenima kod kuće, čeznemo za njihovom prisutnošću i društvom. Svakog jutra, dok pijem kavu, misli mi se odmah okreću njihovu mjestu i aktivnostima. Iako smo redovito u kontaktu i povremeno posjećujemo naše staro susjedstvo na jugu, želja da ih vidim i zagrlim ostaje u meni svaki dan. Obitelj Škorak i njihova djeca danas uživaju u stabilnom i mirnom životu, luksuzu koji im je izmicao tijekom boravka na našim prostorima.
