Danas se prisjećamo premijera Srbije Zorana Đinđića, ličnosti koja je obećavala veliku budućnost Srbije. Vijest o atentatu mnoge je uznemirila tada, a njegova porodica još uvijek nije u potpunosti prebolila ovo. Porodici Zorana Đinđića je od samog početka bilo evidentno da poseduje poseban kvalitet koji ga izdvaja od vršnjaka.
Njegove misli i radnje su se značajno razlikovale od norme, čineći ga zaista izuzetnim. Uprkos zahtevnim obavezama koje je nosio sa njegovom funkcijom predsednika Vlade Srbije, održavanje čvrste veze sa njegovom sestrom Gordanom Đinđić Filipović uvek je ostajalo glavni prioritet. Njihov odnos je svima bio mnogo zanimljiv, a oni su javno pokazivali poštovanje jedno prema drugom.
Njihovi duboki razgovori stalno su nalazili mesto u njegovom užurbanom rasporedu. Usred stalno promjenjivih okolnosti koje je donio rat, njihova nepopustljiva veza sa svojim porijeklom ostala je nepokolebljiva, pružajući postojan stub podrške jedni drugima. Međutim, tragičnim gubitkom Gordane, djelić njihove zajedničke suštine zauvijek je ugašen.
Porodica Đinđići, porijeklom sa Kosova, svoje djedove korijene vuku iz Bosne, tačnije iz Šamca. Patrijarh porodice, pukovnik Drago, ostvario je uspešnu vojnu karijeru i penzionisan je sa prestižnim činom pukovnika Jugoslovenske narodne armije. U Šamcu smo se raskrstili Drago i ja i krenuli na naš bračni put i tu su nam rođena djeca Gordana i Zoran.
Zoran je pohađao osnovnu školu u Šamcu, a potom je završio dvogodišnju srednju školu u Travniku. Naša zajednica u Šamcu bila je živa tapiserija jedinstva, sastavljena od Srba, Hrvata i Muslimana koji su koegzistirali bez ikakvih podjela. Nažalost, erupcija rata uništila je naše mirno postojanje.
Gordana je srednju školu završila u Travniku, a nakon našeg preseljenja u Beograd nastavila je karijeru u medicini. U svetlu raznih okolnosti, naša porodica je bila prinuđena da se često seli, sve dok konačno nije našla staloženi dom u Beogradu oko 1967. Nisam ni znala da će se desiti tragedija, a da će moj sin Zoran doživeti tragičan kraj.
Način na koji mu je oduzet život je odvratan čin koji su počinili pojedinci kojima nedostaje intelekt i moralna pristojnost. Ugasiti tako izuzetnu dušu je neoprostiva uvreda! Moje srce je opterećeno tugom za voljenom Gordanom; plakaće od muke. Kao majka, posjedujem otpornost i mogu se snaći u svim izazovima koji mi se nađu.
Zoran i Gordana Đinđić su porijeklom iz Bosanskog Šamca. Uprkos preseljenju u Beograd sa našim roditeljima kasnih šezdesetih, naše veze sa Bosnom ostale su neprekinute. Lijepe uspomene i trajna prijateljstva iz naših bezbrižnih i radosnih ranih godina neprestano nas podsjećaju na naše rodno mjesto.
Godine 1962. moja porodica se preselila u Travnik, što je trajalo do 1969. godine. Međutim, tek 1989. godine, kada sam se vratio na godišnjicu mature, zaista sam ponovo posjetio Travnik. Danas, kada se vraćam u ovo mjesto, sebe ne doživljavam samo kao Gordanu, maturanticu, već kao nekoga ko je sa bratom podijelio neprocjenjive trenutke.
Svaka ulica u ovom gradu budi sjećanja na naš zajednički život – od naše svakodnevne rute do škole do naših laganih šetnji do Plave vode, posjećenog mjesta za sve nas. Zoran, moj brat, završio je dve godine srednje škole upravo u ovom mestu. Posjedovao je obilje energije, uvijek u pokretu i ispunjen živahnim duhom. Ove detalje iznela je Gordana Đinđić Filipović u duboko ličnoj izjavi za „Slobodnu Bosnu“ 2013. godine.
- Već u mladosti se pokazalo da je u napredovanju nadmašio svoje vršnjake, kako je ona oštro primetila. Ne samo da je briljirao akademski već je pokazao i izuzetne liderske sposobnosti u raznim vannastavnim aktivnostima poput šahovskog kluba, karatea i druženja sa djevojkama. Činilo se da je njegova nestašna priroda bezgranična.
Živo se sećam naših eskapada u Popovskom vrtu, branja zelenih šljiva protiv maminog strogog saveta da ne diramo ništa što nam ne pripada. Zanimljivo je da se Zoran nikada nije izdvajao od ostatka društva. U Travniku je neustrašivo skijao niz nasip pored pruge, odmah iza naše stambene zgrade.
U međuvremenu, gledao sam iz udobnosti našeg stana na trećem spratu, povoljno smještenog stotinjak metara od gimnazije i blizu katoličke crkve. Još uvijek posjedujem njegovu fotografiju kako graciozno klizi na tim ručno rađenim drvenim skijama. A kod kuće njegujem njegovu voljenu gitaru, istu onu koju je svirao u Travniku.
- Nedavno sam odlučio da ove vredne stvari poklonim Arhivu Srbije, gde će biti izloženi uz njegove lične stvari koje je Gordana delila za to vreme. Zoran je gajio posebnu naklonost prema Travniku, jer je imao značajne veze s njegovim vlastitim poslovnim poduhvatima. Tokom prvih godina srednje škole doživio je uzbudljiv osjećaj zaljubljivanja po prvi put, sa djevojkom po imenu Duško.
Kao premijer Srbije, Zoran je postajao sve nedostupniji. Bilo je slučajeva kada su njegove bivše kolege iz Travnika posjećivale Beograd, da bi im vladin sigurnosni tim uskratio ulazak zbog nedostatka prethodnog obavještenja. Međutim, brzo su shvatili svoju grešku i odlučili da mu pošalju fotografiju njihovog ponovnog okupljanja.
U trenutku kada je Zoran dobio fotografiju, odmah je prekinuo važan sastanak i pojurio im u susret. Ovu anegdotu ispričala je Đinđićeva sestra. Bosna je zauzimala posebno mjesto u njegovom srcu, prizivajući uspomene na cijenjeno poglavlje u njegovom životu. U potpunoj suprotnosti sa užurbanim i ubrzanim ambijentom Beograda, Bosna je pružala osjećaj mira i bezbrižnosti.
- Odrastanje sa vojnim ocem, naše vaspitanje je ukorijenilo u nama način razmišljanja koji zanemaruje nacionalnost naših prijatelja. Zoran je, kao i ja, imao dubok jugoslovenski identitet i smatram da je izazovno prihvatiti ideju da nacionalne razlike treba da budu faktor razdvajanja.
Prema njenoj perspektivi, karakter pojedinca određuje njegovu pravu suštinu, bez obzira da li se identificira kao Musliman, Srbin ili Hrvat. Uprkos Zoranovim teškim obavezama, gajila je duboku naklonost prema njemu. Njihove česte telefonske razgovore karakterisali su opsežni dijalozi.
