O Josipu Brozu Titu predsjedniku Jugosalvije se i danas nakon što je od njegove smrti prošlo više od 40 godna ispredsaju razne priče pa čak i teorije zavjere za koje ne postoje nikakvi dokazi. O njegovom privatnom životu mali uvid je dala sestra Jovanke Broz.
Jovanka Broz, sestra Nade Budisavljević, izdržala je značajno vreme odvojeno od sestre. Tragično, nakon prerane smrti roditelja, Nada i njihova druga sestra Zora uglavnom su boravile u obrazovnim ustanovama, sirotištu i stambenim objektima. Nakon završenih studija engleskog i italijanskog jezika i svjetske književnosti, Nada se zaposlila kao bibliotekarka kod Tita. Dugi niz godina boravila je u Užičkoj 15 sa Jovankom i Titom, ali nikada nije otkrila detalje o njihovom ličnom životu.
Mnogima je zanimljivo to što njih dvoje nisu imali djecu, a sada se saznalo i zašto. Većina stvari se znala o njihovim životima, ali se ovo dugo krilo. Vjerovala je da njihove tajne trebaju ostati njihove i da se o dešavanjima u tom domaćinstvu ne smije razgovarati. Možda su postojale klauzule ili ugovori za one koji su stupili u službu kod Tita i Jovanke, kojima se obezbeđuje poverljivost njihovog privatnog života. Iako ona sama nikada nije potpisala takav sporazum niti je od nje ikad zatraženo da to učini, njena bliska blizina s njima tokom godina učinila je svjesnom neizrečenog pravila oko ovih stvari.
Međutim, ona je u publikaciji „Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz“ objavljenoj 2015. otkrila neke značajne činjenice o životu maršala Tita i njegove supruge. Nakon rata Jovanka nas je otkrila u odvojenim sirotišta. Zora i ja smo se preselili u Beograd i delili skromnu jednosoban stan u Užičkoj 16. Bili smo svesni da Jovanka kod Tita zauzima prestižnu funkciju, što nas je ispunjavalo neizmernim ponosom.
Međutim, nismo bili svjesni bilo kakve veze između njih. Jovanka nam nikada nije otkrila detalje, da li je imala značajnu drugu ili ne. Svoj privatni život je zadržala za sebe. Uprkos svojoj izuzetnoj lepoti, nikada se nije hvalila niti skretala pažnju na sebe. Nije joj palo na pamet da razgovara o potencijalnim udvaračima ili bilo kakvim romantičnim poduhvatima.
1952. bacila je bombu na Zoru i mene: objavila je nameru da se uda za Tita. Vijest nas je oboje potpuno zaprepastila, baš kao što smo bili i kada je ona prenijela razornu vijest o smrti našeg brata. Udala se za svog idola, kao što sam uvijek govorio. A za nas je bio više od osobe – bio je simbol.
Kada je ovo podelila sa nama, niko od nas nije progovorio ni reč. Umjesto toga, prošetali smo. Išli smo nizbrdo od Topčiderske zvezde. Zora i ja smo njene riječi protumačili kao znak za povratak kući. Suze su nam tekle niz lica. Ubrzo nakon toga, Tito nam se obratio. Preko Jovanke nam je uputio zvaničan poziv u posetu.
I sama Jovanka je bila prisutna našem sastanku. Bili smo svladani živcima. Međutim, Tito je posedovao izuzetnu sposobnost da ublaži napetost i bez napora ublaži našu anksioznost. Odnosio se prema nama s poštovanjem, priznajući našu zrelost. Sjećam se živo kada nam je ponudio da popijemo čašu vina. Bio je to trenutak koji me iznenadio, jer mi niko do sada nije dao takvu ponudu.
Zapitao sam se ko bi drugi napravio takav gest. Zatim je nastavio da nas pita za mišljenje o raznim stvarima. Bio sam zapanjen jer niko do sada nije pokazao interesovanje za moje misli. Tito je bio prva osoba koja se raspitivala o mojoj perspektivi. Od tog trenutka, on je često tražio moj doprinos o određenim temama, ali nikada o politici.
Umjesto toga, želio je znati moje mišljenje o događajima koji se dešavaju oko nas. Pored toga, ljubazno nas je pozvao u svoju sobu i kancelariju koja se nalazi u Užičkoj 15, na prvom spratu. Jelo smo u tom kabinetu, odlučivši da ne večeramo u većoj trpezariji.
U tom trenutku nas je uverio da će naši životi ostati nepromenjeni, obećavajući da ćemo nastaviti da živimo kao što smo bili, uz dodatno uveravanje da će nas sada čuvati uz Jovanku. I tako se to odigralo. Naša životna situacija je ostala nepromijenjena, u istom stanu. Međutim, došlo je do promene finansijske odgovornosti jer je Jovanku, koja je bila demobilisana i više nije zaposlena, sada izdržavao.
Po povratku iz Užičke 15, Zora i ja se nalazimo u stanju potpunog mira. Naši životi ostaju nepromijenjeni, ali ne možemo a da ga ne doživljavamo kao izuzetno prijatnu osobu. Prilično je zapanjujuće kako se Tito, nekada poštovan kao idol i ikona, sada otkriva kao topao i ljubazan čovek. Usuđujem se reći, on nije samo običan čovjek, već zaista ljubazan.
- Njegova naklonost prema meni bila je iskrena; Osjećao sam se kao član njegove porodice. Stalno sam bila uz njega, što možda objašnjava njegovu prvobitnu sklonost prema Zori, jer je ona oličavala mladalački duh kojem se divio. U međuvremenu, ja sam uvijek bio prisutan, ispunjavajući svoju ulogu u domaćinstvu.
Dokaz njegove ljubavi prema meni bio je očigledan u mojoj nepokolebljivoj odanosti Jovanki, kao što mu je Jovanka ostala odana. Duboko je cijenio moju nepokolebljivu posvećenost i moju altruističku pomoć. Moja posvećenost i nesebičnost donijeli su mu ogromnu radost i zahvalnost.
Tito je, za mene, oličavao ulogu očinske figure. Još smo bili tako mladi kada smo stigli, a on je ušao da popuni prazninu koju je ostavio moj otac. Od Jovankinog braka, on je preuzeo odgovornost da nas izdržava sve dok nisam zaradio prvu platu. U njemu sam pronašao očinsko prisustvo koje sam izgubio u tako mladoj dobi. Ljubazno nas je prigrlio kao Jovankino potomstvo, manje-više. Bilo je kao da smo njeno sopstveno potomstvo.
- Zapanjujuće, dao nam je poštovanje i odgovornost odraslih. Tokom čitavog svog postojanja doživljavao sam ga kao očinsku figuru, a moji osjećaji prema njemu ostali su nepokolebljivi. Svjestan sam da je bio veoma ponosan na mene i moju ulogu instruktora engleskog jezika u oficirskoj školi jezika. Dosljedno je izražavao svoje zadovoljstvo i isticao kako ja školujem njegove oficire na engleskom jeziku.
